SUNCE PIČI, MI SE NE MIČEMO...

Samo živimo iz dana u dan...
i svaki san...
davno nestao...izbrisan...

Evo, dragi moji... Pitali ste me kaj radim ovih dana. Nema škole, nema obaveza... To je ljudi moji, barem u mom slučaju, gadna varka! Tko ne zna što su kućanski poslovi neće me shvatiti, al ostali bi mogli razumijeti. Majka moja je sad došla na svoje. Super, kćerka nema školu, nema obaveza, ionako će plandovati po cijele dane...a ne!! Ima toliko veša za popeglati, suđa za oprati...pospremiti po kući, otići u grad srediti dragoj mamici nekaj...poslužiti svoju majku i brata kad umorni dođu iz škole ili s posla. I tako se pakao otvara...ako ste se ikad pitali kako se to događa...
Eto...vani plus 50 (u mom stanu i stotka jer hvala bogu imam takav položaj svoje sobe)...a ja dižem temperaturu za još 100 stupnjeva... U tome mi pomaže moja draga pegla i dvije hrpetine veša. I udri stari moj... Popodne skoči u grad...sredi to mamici!! Odi si dijete moje i po stvari za maturalnu...pih... I kak ja reagiram na sve to? Ključna je stvar što od norijade nisam stala!!!! Non-stop nekaj raditi za svoju family!!! Ja laaaaaaaaaagaaaaaaaaaano poludim!!! I onda sve sredim u jednom dahu...dok me srce jednog dana ne izda...i tek navečer dođem na svoje. Iako je i to relativno...
Odem u svoju rezidenciju-svjetski poznati Time Out u Središću i odmorim se... Društvo mi prave divni ljudi koje znam tako malo, a već mi toliko puno znače... Naravno, tu je i moja ljubav... PIVA!!! Jedno pivce za živce i sve je ok!! =) a još kad mi ju moj najdraži konobar Riko donese ful hladnu i bez čaše...hehe!! Naravno, sad tamo moja frendica radi uz njega kao konobarica...al i ona već zna...ful hladna, bez čaše! hehe!! Zezancija, smijeh, razgovor... Nešto što čovjeku definitivno treba nakon radnog dana. NAravno, u tajmu sam tek od pola 9 i ne ostanem dugo jer mi se spava i tak...
Oni koji su me ovih dana tlačili oko kave...( ne mislim na one s kojima sam pričala, nego na one kojima ne odgovaram na poruke)...obavijest slijedi: nisam slobodna do petka! U četvrtak mi je MATURALNA VEČERA!!! Petak možda prespavam do 5 popodne pa onda tamo negdje predvečer, ok?
Uživajte mi ljudovi...barem malo i za mene...
Volim vas sve!! =)=)=)

Fališ mi do bola, a znam da bit će još i bolnije...

FOR MY DARLING...MISS YOU ALREADY...

I neću čuti tvoj zov...
neću osjetiti tvoj zagrljaj...
al grijat će me živo sjećanje...
na tvoj osmijeh...
na tvoj dodir...
uvijek tu uz mene...
luw ya Martinchi!!!

NEMOJTE ME NIŠTA PITATI...

Jedva čekam prijatelji
sve vas da zagrlim...
ovako sjedim sam...
pa ponekad za vas otpjevam...

Evo, pozdravljam sve nakon burnog dana...i noći...koji se zove NORIJADA!!!! Osvrćući se na to kako mi je bilo, stvarno je teško odrediti kako se osjećam. Zbunjeno definitivno. U meni se miješaju osjećaji žalosti, sreće, euforije, umora... Sve to je jedan veliki mix koji me lagano ubija...
Nedostaju mi moji prijatelji. Imam takav osjećaj da je sve ovo san...ili se bar tome nadam...barem zbog svojih prijatelja. Tako bi ih htjela zagrliti i nikad ne pustiti. Čini mi se da ih nisam dovoljno cijenila kad su mi bili tu...nadohvat ruku...a sad kad ih nema...teško je. Mislim, znam da su oni tu...uvijek...ali nije to ono isto... Proći će i ove pripreme za fax i to će biti to. Svatko će krenuti svojim putem... Ne želim o tome niti razmišljati!!! Radije gledam u ovo sunce što nam sije i razmišljam...svi smo u vječnosti. Ovaj svijet je samo kap u moru vječnosti pa će tako i sve ove stvari ostati u meni zauvijek...i živjet ću u njima svaki put kad se osjetim sama...ma da...naravno!!! =)=)
Al da ja previše ne filozofiram... Mislim da je bolje napraviti laganu recenziju o tome kako je Gargi bilo na norijadi. Hehe!! Znate, izvukla sam jednu mudru pouku iz cijelog tog dana: Ne možeš reći da je dan loš dok on fakat ne završi!!! I to je živa istina. Pa, krenimo redom...
Msn dogovor je pao u 8 ujutro. Nikako nisam mogla zaspati na dogovor. Buraz se za to pobrinuo. Dignuo se u 6 pa je naravno i seku svoju najdražu zdrmao...da...htjela ga istući, al zakaj kvariti dan! Pusa za odlazak u školu i okret na drugu stranu... Onda lagana selidba za komp i ćorkanje. I čekam ja svoju kolegicu na msn-u da se još neke stvari dogovorimo, al nema nje...i nema...i nema...javila se tek oko 9! Do tada sam ja opet emigrirala na mamin ležaj i ćorkala...i onda onaj iritantan zvuk kad ti dođe porukica na msn... I eto dogovora... U 11 u tajmu!!! I sjedim ja tamo već od pola 10. Lagano ispijam pivicu u hladu i pozdravljam ekipicu kaj je isto došla na jutarnju okrepu. I čekam ja svoju plavušu... Usput mi glavom jure vlakovi osjećaja, uspomena...sve nekako mutno...mutno moja Beatriče...toliko ljudi... Vidjela sam i svog Bubacha...hehe! al ništa...samo mi je na pameti bilo to da odem odavde i da se tak ispucam... Ne toliko u cugi jer je vani bilo plus 50, već da se isplešem, da budem sa svojim prijateljima... I dogovor je bio u 11 kod stepinca... Mi smo malo kasnile, al nije to ni bilo tako bitno... Tamo nas je već čekala skoro cijela ekipa. Došla je čak i mama Martinjak-Miletić!!! =)=)=) naravno, i naša neprežaljena Kraljica!!! MEDO MI TE VOLIMO!!!! Ipak je došla...iako sam mislila da ne bu...al nemre ona bez nas!! hehe!! Nije isprva bilo ni moje Pepe G, a ni Tenchi, al one su kasnile... Čula sam da su imale Opće Pripremne Vježbe na Ribnjaku!! Hehe!! Svi su tu, a Geca nema... Ipak nije došao...da se bar sa Dinekom pozdravio...al ne... Edin je bio tak tužan...e, takvog ga nikad nisam vidjela... Fakat su si bili super...sudeći barem po Dineku...
I tako mi pjevali i plesali kod Stepinca... Uvalili se u travu i udri brigu na veselje! Kaj se tiče cuge, sve nas je spičio nekakav bambus kaj se točio na hektolitre, al više nas je ubila vrućina... Još je tu bila neka rakija u boci ruma i piva, al samo ti pozli od svega toga... Došla do nas i murja, al samo da nas upozore da smanjimo s tim alkoholom ak ne želimo u KP Remetinec i da potrpamo tu cugu u vrećice jer se ne smije tako piti na javnom mjestu... Striček policajac je bio jako pristojan i uljudan...susretljiv dapače čak štoviše... Guba je bilo, kad smo snimili da murja dolazi, počeli smo pjevati Ima jedna duga cesta... murjak se polomio od smijeha...hehe! Ko ne bi...hrpa pijandura na travi u hladu pjeva crkvene pjesmice mira...preluudo!! I tako smo bančili do nekih 2 sata! Onda je počeo špancir fest oko škole. Svi razredi na istom mjestu pjevaju i fućkaju...super feeling!! E onda smo dobili znak da bu nas pustili uskoro unutra... I eto, vraćanje na prednju stranu škole... I tamo ono posljednje iščekivanje... Dok nam draga Goga s porte nije rekla da krećemo!!! Hehe!! Koja euforija... Prvi je naravno bio A razred... Nakon kraćeg performansa smo išli mi Bekači... Ušli smo u školu bez fućkanja...noseći platno na kojem je pisalo KAJ GOD VI REKLI ZA NAS MEDO PROLAZI!!!...VOLIMO TE!!! ekipa je ostala bez riječi... Nisu mogli vjerovati (čak ni profesori) koliko smo bili uz tu curu...uz našu kraljicu... Fakat će nam faliti!! šmrx šmrx... Al nastavili smo i bez nje... Ona nije htjela doći unutra jer bi se rasplakala...šteta...da vidi koliko ju volimo, al zna ona to...
Nakon toga smo pozvali rasku...otpjevali joj La Solitudine na talijanskom i dali joj uspomenu...imenik s našim slikama i posvetama...od svakog od nas... Bila je oduševljena!! Onda smo napravili mjesta da i ostali razredi naprave svoj slavni ulazak u školu...po posljednji put... Malo trčanja po školi...grljenje s ekipom koja ostaje...i selidba u dvoranu!!! Tamo opet izvedbe...malo plesa, pjesme...ili pak prezentacije... Naš razred je imao najbolju prezentaciju, sa glazbom i slikicama i biserima...preeeeedobro!! Velika Hvala Hučiću!!! Baš je car!! Svi su ostali zapanjeni, a čuli su se i povici na neke ljude...sve u pozitivnoj konotaciji...hvala Bogu... Nije bilo izgreda ni takvih nekih ispada... Nakon programa u dvorani još malo grljenja i ljubljenja...koja suza za rastanak...i finalni adio!!!
Iduća stanica: JARUN!!! To je bio novi bleiburg!! Hodali smo jaaaako dugo...činilo mi se kao da su prošli sati...al na odredište smo ipak stigli!!! Putem smo se dvoumili jer je većina ekipe išla u suprotnom smjeru od nas, al na kraju...isplatilo se... Tamo smo stigli...polijegali po travi...i krepali skoro od vrućine!!! ufff....sunce je bilo neumoljivo!!! došl omi je da ga upucam ko crtiću, al nije išlo... diši na škrge i izdrži kolko ide...ak si žedan, iscijedi majcu ili šeći još pola sata do pumpe s vodom... Pakao se ljudi moji, ko nije znao, nalazi na Jarunu!!! Lagano se pomaknuli u hlad...malo nekaj prigricnuli i tako...tako bančili do nekih 6 sati... Onda nam je već lagano bilo svega dosta... Lagano se dizali s poda i kretali prema doma... Loši bendovi, loše pjesme, trula atmosfera...što nam je drugo preostalo? U tom trenutku je bijeg bio jedino rješenje... No, Akači nam rekli da će Prljavci pjevati...kako to propustiti? Nema šanse!!! I opet...spuštaj guzu na pod i čekaj dalje... No, prije njih je još bio i Jura Stublić...tako da mi više fakat nije bil otrulo... Ekipa je bila preeeeumorna pa nije nitko htio čagati samnom... Hvala Bogu da je bila moja Tenchi pa smo mi u prvi red i udri!!! Hehe!!! Bilo je preeeedobro!!! I tako do Prljavaca... Onda Prljavci zapalili atmosferu i to je bio finish kakav se traži za norijadu!!! Da, svake godine je isto...uvijek isti repertoar, al nisi ti svake godine maturant...
Još kratka epizoda u tajmu...i to je to...
Norijada je iza nas...
Jutros...bolje reći negdje oko 3 popodne...gledam majcu s norijade...i nemrem belivit...i to sam prošla. Puno je već toga iza mene, al i dalje se mora... Što reći...bilo je zabavno, al ima još tri tone stvari za kojima možda na neki način žalim... Al o tome fakat više nema smisla razmišljati...Zašto? Samo se bacam u depru...a gledajte...tako je divan dan!!! Ne bum danas išla nikud van, al nema veze...jedan pogled kroz balkon i to je dosta... Sjećanja su ionako još prejaka da bi išta komentirala... Ovako je bolje...dan pauze pa se onda čujemo...čini se da je blog jedna velika iznimka...hehe!! Sreća za vas koji me čitate!! Znam da je post kilometarski, al eto... nemrem izostaviti neke stvari... Iako ih ima još, al ne bi o tome...nije to za blog...bar ne za ovaj post... Do slušanja ekipica!!!
Pusa

I`m walking on sunshine...
It really feels good...
I feel love...
It cannot be just a dream...

KAD SI SRETAN BJEŽI IZ SVOJE ŠKOLE TI...KLAP KLAP =)=)=)

Bježim...
odlazim van iz ovog grada...
stavljam copyright na mučna sjećanja...
dosta je...
zauvijek izlazim iz stada...
nek me tješe hladne pive sjevera!!!!



Ne znam da li je istina u pivi...
al ta se piva davno točit prestala...


Love you all!!!
Goodbye!!!

IZVUKLA SE GARGA UISTINU...ALELUJA!!! =)=)

I smijem se...i smiješ se...i sve je isto kao prije...
Zamišljam da ničega se više ne sjećam...

Znam ekipica da sam vas zabrinula, al ljudi moji, mislila sam da me razumijete??? Znate onu spiku: oke, cura u bedu. Bit ćemo uz nju...sve će biti oke!!! =( a možda i ne...ne kužite vi to, zar ne? ma nema veze... =) sad to fakat nije važno!! =)=)=) fakat nije... Ugledala sam ono sunce na obzoru...ugledala ono divno lice...koga god...=)=)=) i sad sam si opet HAPPY!!! tj....ona moja riječ... HEARTLISH!!!!!! =)=) nemrem belivit koji je to snažan feeling!!!! =)=)=) hvala svima na molitvama i na potpori...ne znam kaj bi ja bez vas!! =) al eto...netko se zaželio stare nasmješene Garge, Goxi il kak god...??? EVO ME!!!!! =)=)=) kad je idući tulum??? Kad će mi netko donijeti hladni Tuborg??? Ekipa, ekipa!!! ne, ne... kiksate!!! =)=)=) ma nema frke, imam ja ideju!!! U subotu 19.5. su DANI ZAPRUĐA!!! Moja republika slavi svoj dan pa bih molila...khm khm khm...da se POJAVITE!!!! Bit će hladne pive, bit će pečenja, bit će dobre mjuze, bit će dobrih žena....a i frajera!!! Ko dolazi, nek mi se javi!!! OBAVEZNO!!! Nemojte da saznam da mi se niste javili!!!! =)=)=) eto, to će biti prilika da vas podsjetim kolko je ono Garga luuuuuuda!!!! Koja ne misli na svoje probleme...koja bi samo malo cugala i plesala do jutra...to je ona stara Garga!!! To je sad OVA Garga!!! =)=)=)
Što više reći...smijem se...sretna sam...ne znam kako...ne znam zašto, al jesam!!! =)=)=) I jesam, ja sam ti optimistična osoba...totalno...al skupilo mi se... shvati me!!! Zar to nije onak...normalno??? Ma nije to sad više ni bitno...sad sam luuuuuuuuuuda!! Draga moja Anamarija...da me sad možeš upoznati...hehe!! Nisam ni sebi bila dobro društvo ovih zadnjih dana (khm khm tjedana...khm khm khm mjeseci...=)=)=) ) al sad se samo smijem...zezam na svoj račun (i tuđi...hehe!!)...i nitko mi ništa ne može!!!! Jednom ću skoknuti do Kutine da se upoznamo!! =)=) poruka ekipi iz kvarta: zgodna treba podfrknute majce...sa retro cvikama...to je šefica partijane!!! To sam ja!!! Molim da me NE ignorirate!!! =)=)=) hehe!! Kak se ja prijetim... hehe!! Shame on me!!! =)=)=)
Ovo sad laaaaaaaaaagano prelazi granice normale...hehe....ako one kod mene sad i postoje!!! =)=)=) zato završavam ovaj postich!! =)=)=) pozzzzzzzzzzzzzzzzzzz svima!!! Naročito mojoj najdražoj ekipici...i svima koji ostavljaju comm na mom blogichu...=)=)=) eto, spomenula vas...nemojte mi sad nekaj prigovarati!!! =P=P=P hehe!! Ciao!!!
PUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUSAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!

NEKA ME NETKO SPASI!!!!!! ZAR ME NITKO NE ČUJE????

Wake me up inside!!
Call my name and save me from the dark!!
Bid my blood to run before I come undone!!
Save me from the nothing I've become!!

KADA TE ŽIVOT PREGAZI...VRATI SE NA PRVU STANICU...

Iz prašnjave zadaćnice moje malenkosti:

...naša nas prošlost slijedi, povećava se onim sadašnjim...
svijest znači pamćenje

Što je ovaj trenutak? Tako malen i neznatan. Treptaj oka i više ga nema. Pa ipak, može toliko promijeniti naš život. Samo jedna sekunda pogreške i cijeli se naš svijet može početi okretati u krivom smjeru. Tada se sunce ne probija kroz oblake, voda se zakrvari u agoniji duše, a neko biće sjajnih zlatnih očiju me podsjeća kako nikada neće biti bolje. Često sam se našla u takvoj situaciji. Postavljala si pitanje: kako dalje? Onda mi ostaju samo sjećanja.
Sjećanja su skup tolikih trenutaka koji vječno žive negdje u dubini moje duše. Neka su lijepa, a neke uspomene i danas peku poput žive rane. Znam se uhvatiti u razmišljanju kako moj život i nema smisla. Postavljam si ona iskonska pitanja o tome tko sam ja i kuda dovraga idem, ali istovremeno onako farizejski pružam ruke k nebu i čekam manu nebesku. Čekam i čekam, a čini se da se Bogu baš i ne da postajati nekim brzim rješenjem. i onda u onoj surovoj dijaboličnosti nalazim utočište u prošlosti. Zaključavam se u svoj stari ormar pun plijesni i starih stvari i kopam po njima. Uspomene su za mene stara skrivena blaga koja škrto čuvamo za one crne dane, dane oskudnosti i ispraznosti života što nas znaju onako iznenada zadesiti. Tako živim. Iskustva koja sam proživjela modeliraju moje misli i stavove. Pitaju me ljudi postoji li u mom životu više dobrih ili loših uspomena, ali to je jednako glupo i filozofsko pitanje poput onog je li čaša napola puna ili napola prazna. Loša iskustva su me naučila mnogim bolnim životnim lekcijama, ali opće je poznato da se takve lekcije najbolje nauče. To je ona surova čovjekova stvarnost-preko trnja do zvijezda. Što je put bolniji to je uspjeh bolji i slađi. Tako i život. Što su sjećanja bolnija, to su naše misli pročišćenije i jasnije.
Uspomene su temelj čovjekova života. U našem shvaćanju one nas progone svaki dan i u svakom trenutku nas na nešto podsjećaju-na neku pogrešku pa nas toliko zaboli da se počnemo u sebi previjati dok padamo na koljena od srama, od osjećaja poraženosti. Naravno, tu su i one divne uspomene koje nam daju životni polet i neki uzvišeni osjećaj vječne vremenske protežnosti i lakoće življenja. Gdje se sad između te dvije krajnosti nalazi naš život? Vjerojatno negdje u sredini. Život je prekrasan vez isprepleten tim tamnim i svjetlim nitima, a njegova stvarna ljepota vidi se tek na kraju.


E sad, kolko će mi Žanić dati....javim vam!