Za koliko bi prodala sebe?
Koliko bi platila onome tko bi me želio imati uza sebe?
You with the sad eyes,
Don't be discouraged!
Praznici su završili. I eto, nakon dugo vremena našla sam se sama u svojoj sobi, lagane note izlaze iz mojih zvučnika i napokon sam sama sa svojim mislima. Djed misli da spavam, a mene pokriva lagana sjeta i neodoljiva želja da promijenim ovaj svijet. Ako ne ovaj veliki koji me okružuje, onda barem onaj moj mali svijet.
I realize it's hard
to take courage in a world full of people,
you can lose sight of it all.
Povratak s mora bio je kao propadanje kroz oblake. Nisam to željela jer to je za mene značilo suočavanje sa onom svakodnevicom koju sam ostavila zaključanu u svom ormaru, u svojoj sobi, u svom kvartu. Znala sam da se opet s ljudima moram susretati, znala sam da moram razgovarati s njima, znala sam da slijedi razdoblje donošenja odluka i to mi se nikako nije svidjelo. A ja sam samo kao malo razmaženo derište željela ostati na jednom mjestu, izreći "neoprostive" riječi i zauvijek ostati tamo negdje gdje sam pronašla komad raja. No raj nisam zaslužila i još nije došlo vrijeme takve sreće. Pa sam se prvim busom vratila u Zagreb. Oprostila se od Selca i Pakoštana koji su mi ovo ljeto donijeli bezbroj divnih uspomena koje ću vječno čuvati. Oprostila sam se i od svih ljudi tamo. Onaj dan kad sam odlazila gledala sam na njih kao likove iz mojih snova s kojima sam živjela i sad je vrijeme da se probudim. Ali znala sam ću ih uvijek sresti. Da su samo jedan san, jedan treptaj daleko. :)
The darkness inside you can make you feel so small.
Život me jest povukao iz mojih snova, probudio me i opet suočio sam sa sobom u nadi da ću sada nastaviti još odlučnijim korakom naprijed. I jesam. Ne mogu ni izgovoriti tko je odgovoran za to jer sam to milijun puta to čula, a još uvijek sam ostala tvrdoglava mazga koja neće lako priznati da je bila u krivu. Naučili su mnogi da znam biti takva pa se toga nisam odrekla. Moram imati i neku manu. :P
Show me a smile then, don't be unhappy!
Can't remember
when I last saw you laughing.
Ovaj post sam prvo zamislila kao duboku kontemplaciju o mojim trenutnim osjećajima, ali kad sam uvidjela da me ni glazba ne može mirno voditi kroz moje vlastite misli, odustala sam. Još je tu preveliki košmar. Tako da sam u zamjenu za komplicirani post napisala ovaj manji i jednostavniji, dogovorila kavu za sutra i učinila neku sitnicu za sebe. To mi se u danom trenutku činilo veoma ispravno...
If this world makes you crazy
and you've taken all you can bear
You call me up!
Because you know I'll be there.
A naslov posta? Naslov je možda trebao biti "Hvala" ili nešto slično jer iza ovog mog tradicionalnog političko-filozofskog puno-riječi-ništa-rekla-nije uvoda slijedi moja zahvala. Ne znam kome upućena. U biti, nikome posebno, a opet mnogima. I vjerujem da će se netko i moći prepoznati.
I see your true colors
shining through. I see your true colors
and that's why I love you.
A zahvalila bi se na ovom divnom životu koji živim. Na osmijehu kojeg mogu razvući preko lica, koji je iskren, koji želi biti podijeljen drugima, koji je nesebičan, koji prašta. Želim svima tim osmijehom platiti sve što dugujem, sva kašnjenja, sve boli, sve suze, sve prevare. Želim platiti sve propuste koje sam ja drugima učinila i sve one propuste koji su meni učinjeni. Želim svima darovati taj osmijeh jer sam shvatila da je cijena moje duše upravo taj jedan osmijeh. Jeftina sam ja i svatko me može imati. Možda zvuči čudno, ali da. Onaj tko je meni ikad u svom životu poklonio osmijeh, zna da sam ja tada postala njegova dobra prijateljica i zna da sam od tog trenutka bila spremna učiniti bilo što za njega. Istina, nekad sam to bolje, a nekad lošije pokazala, no u suštini je to uvijek bilo tako.
So don't be afraid
to let them show
your true colors!
Ne bih duljila jer lagano gubim smisao svojih misli. Imam osjećaj da su djela u ovom trenutku mnogo mnogo važnija. I zato bih samo ovako na glas priznala da vidim ovaj svijet koji mi se nudi na dlanu, vidim ove ljude oko mene kojima je stalo do mene, vidim sva ova djela koji drugi za mene čine, vidim sve ove osmijehe meni upućene...samo da me razvesele. Osjećam da sam voljena i VOLIM. Postoji napokon u mom životu netko čiji je dolazak u moj život obilježio prekretnicu u meni. Taj je čovjek u meni okrenuo svaki atom, svaku staru zabludu, svaku misao, svaki ideal...i promijenio ih. Taj čovjek od mene ništa nije tražio osim iskrenosti, a ja sam mu na to uzvratila čitavim svojim bićem. Taj čovjek hoda uz mene držeći me za ruku, taj čovjek sluša što imam za reći, taj čovjek me tješi, taj čovjek se smije sa mnom, tog čovjeka mogu zagrliti, tog čovjeka mogu poljubiti, taj čovjek je uvijek uz mene.
True colors are beautiful,
like a rainbow...
Pitaju me ljudi kako se zove taj čovjek. Ja im na to kažem: Neki ga zovu PRIJATELJEM, neki DEČKOM, neki SUPRUGOM. Ja ga zovem mojim ANĐELOM.
Pusa svima od još lijeneGoxi
