Projdi vilo...

Kako sam sretna!!

I duša kliče u Bogu mome!

I duša se raduje!

Jer ljubi!

Jer je ljubljena!

:srce:

Kome da zahvalim?

Kome dugujem?

Recite!

Kličite Gospodinu mome jer je tako dobar

...jer je tako velik

...jer me tolikim dobročinstvima obdari!

Kako da ti uzvratim, Gospodine?

Tako me divno vodiš!

Tako me divno čuvaš i bdiješ nada mnom!

Uvijek si uz mene!

Hvala na svoj ljubavi!

Hvala na svoj radosti!

Hvala ti za sve!

Ne znam što bih bez Tebe!

Ne znam ni što bih bez Petra!

Bez njega tako brižnoga

...tako divnoga

...tako savršenoga

...

Mogu samo da Ti zahvalim na tom čovjeku

...na tom anđelu koji me izbavio iz moje patnje

...koji me podigao s mog dna.

Hvala Ti!

Hvala Ti što je uz mene

...hvala Ti što me voli

...hvala Ti što i ja njega volim

...

Žeđa duša moja, Gospodine, ljubav njegovu

...žeđa duša moja Boga živoga, Ljubav pravu!

Hvala Ti

:srce:

Hvala i tebi, Petre!

:srce:

I bila bi mi čast i neizmjerna radost biti tvoja supruga!

http://www.youtube.com/watch?v=UEo8VKQvWsQ

Tramvaj zvan čežnja...

Matej.

Tužne su neke sudbine. Pretužne da bi bile opisane, ispisane na komad papira. Ako i uspiju naći mjesto na takvom nekom mjestu, najčešće završe u vatri...i tako lagano nestaju pod nježnim dodirima plamenih jezika. Vatra. Pročišćenje. I meni je poželjno...

Matej.

Srodna dušo moja, pa gdje si ti meni sad? Nekako vjerujem u tuđe vizije Neba ako će mi ikako moći šapnuti da si ti u redu, da si pronašao svoj mir i ljubav koje ti ovaj svijet nije pružao ili koje nisi oko sebe prepoznao. Nadam se da si dobro. Molim za tebe, da te Gospodin moj spasi. Bude. On je dobar i milosrdan. I vjeruj mi, ne dam da me obuzme ljutnja, da uništim onu zajedničku sliku nas dvoje u svojoj glavi (da, nikad se nismo slikali). Ne dam! Želim te se sjećati onako ciničnog i nasmješenog. Da, upravo takvog. Pa makar sve to bilo lažno. Za mene nije bilo...

Matej.

Strah me ovih dana izjeda. Bojim se mraka, svoje sjene, tebe. Istovremeno umirem od straha i od želje da te ponovno sretnem, da te ugledam u nekom sjaju ili u nekoj tami, ali da te ugledam. Gledaš li na me? Pratiš li moje korake? Što osjećaš? Je li te briga za mene? Sebični gade!!

Matej.

Vraćam se učenju. Ovaj post ovdje i nije trebao biti, ali neka bude. Da razbijem led nakon toliko vremena, nakon tolikih promjena. Druga sam osoba. 18.8. 2010. sam se nanovo rodila. I sad čekam da prođu ovi ispiti, da se ti, srodna dušo, zaogrneš u zaborav pa da mogu pisati o svojoj sreći, o svojim snovima i planovima za budućnost. Da, zaručena sam. Da, pronašla sam čovjeka svog života. Da, ostavila sam put ka Gospodinu i sad mu želim služiti na drugi način, u zajedništvu s ovim novim čovjekom kraj mene. Da, želim o tome govoriti. ŽELIM! Gospodin me uslišao! Gospodin me izbavio iz moje žalosti! I sad sam sretna! Sebični čovječe, raduj se zbog mene! Raduj se! I neka te pojede ta moja radost! Slijepče...

Matej.


Zauvijek u mom srcu...


Matej.


We shall meet again...