Potreban kraj poglavlja. San.

"Znam tvoje umore, tvoje siromaštvo i tvoj strah. Poznam te po imenu. Za tebe sam na križu izdahnuo, za tebe idem u grob. Podigni glavu i budi ponosan na djelo koje Bog za tebe čini." ISUS

Mrzim svađe. Duboki jecaji. Koliko jedan običan petak može donijeti muke. Da sam bar ovisna o nikotinu. Sad bih zapalila. Al na kraju samo ispijem čašu Cedevite od naranče i vratim se u krevet. Želim se ponovno rasplakati. Biseri.

...
...
...
Proklete knjige. Uvijek me nekako lansiraju u neke čudne vode pa se izgubim. Željela bih dotaknuti dno jedne takve rijeke. I znam da više ništa ne bi bilo kao prije. Ali...zar nije i sad takva situacija? Pa što onda imam za izgubiti? Ništa. Osim sebe same. Ne da mi se skupiti ove knjige pa gazim po njima. Vrele suze teku niz lice. Ne voliš me. Bježiš. A ja samo tražim jedan zagrljaj, jedan glupi savjet. Al ne...ti si toliko glup da je to neviđeno!! I uto shvatim da se derem na vlastiti odraz u ogledalu. Pogledaj se! Na što ličiš?! Kako sam glupa! I dalje se trudim gledati se u tom ogledalu pod nekim čudnim kutom ne bih li ispravila sliku sebe. Glupost. Očaj. Želim biti drugačije. I posegnem za bocom vina, za kutijom cigareta. Al sve mi se zgadilo. I bacam opet stvari po sobi. Lutam. Želim stati jer sam već premorena. Želim stati. Ne želim osjećati.

I vrele suze poteku mi niz lice. Čula sam da si žalostan, da zahvaljuješ Bogu na patnji. Moram te vidjeti. Već čupam listove iz stare bilježnice. Moram ti napisati pismo. Al to je možda prestaromodno. A kako da ti kažem da moraš ostati? Micek? I opet me presječe hladna oštrica sumnje: Pa ti ni ne mariš. Zašto bi onda ostajao? Glavobolja. Još bih štogod željela razbiti, al slika nereda u stanu u meni budi još veću tjeskobu. Malaksam. Moram stati. I opet se zavalim u svoju fotelju i opustim sve mišiće, kao da želim da me vlastito tijelo napusti. Zakolutam očima u nadi da se svijet počne vrtiti u suprotnom smjeru pa da se i moja realnost izmjeni. Ja sam jedna jadna žena. Hvala Bogu da ovo poglavlje traje samo jedan dan. I mislim da je vrijeme za finish. Pogledom prelazim preko praznih zidova. Ne gledajući u tu stranu, pružim desnu ruku prema ormariću, točnije prema zadnjoj ladici. I izvučem malu ogrlicu. Al nije to obična ogrlica. Miris ruže. Krunica. Čini se da se samo tako smiruje duša heretička. Razdraženi živci. Zaigrane kuglice pod prstima. Duboki udah. San.