Lutao sam ovim svijetom, sam bez cilja i bez nade...
Tupi pogled kroz zamagljeni prozor knjižnice. Vani je tako hladno, a nije ni ovdje ništa toplije. Knjige. Mudrost si zaista zna naći divno mjesto za spavanje...za skrivanje? Hladno mi je. Ogrnuta samo plaštem uspomena stojim gola pred ovim svijetom. Nemam mu što za pružiti osim sebe same, a taj plašt je sve što sam od tog svijeta primila. Jadan neki odnos, zar ne? Al sama sam se razgolitila. Sama sam odbacila od sebe sve što me i na koji način veže za ovaj svijet i što sakriva ono što uistinu jesam. Ne želim ono što me skriva pred Tobom. Ne želim ovaj svijet. Želim onu iskru u sebi, onaj mali kristal skriven duboko u meni. Želim rasplamsati u sebi to božansko i izgorjeti u toj vatri. Nada da neću nestati u prah zaista nije bitna. Želim gorjeti. Podižem pogled prema Tebi, Stvoritelju mome, i širim ruke. Plašt posljednjih tragova zemnosti pada mi niz ramena otkrivajući me u potpunosti. Eto djela Tvojih ruku, eto ljubljenog Tvojeg stvorenja. Tu sam. Pogleda čvrstog uprtog u nebo i raširenih ruk ute raskriljenog srca koje samo za Tobom žeđa. Uzmi me. Prihvati me natrag u Tvoje okrilje. Vraćam se kući...
I zagrlit ćeš me, o Ljubavi moja. Raspalit ćeš živu vatru u meni i dati mi da gorim u Tvojoj ljubavi. I gorjet ću. podići ćeš me kao svijeću da svijetlim svima koje si mi darovao. I ja ću njima darovati sebe. Sve za druge. Svakome osmijeh. Svakome suza. Svakome zagrljaj. Svakome riječ utjehe. Svakome jedno veliko "hvala". A najveće "hvala" Tebi što si mi ih darovao, što su svi oni bili dio mog života. Volim ih. Svakog od njih. Neke sam blagoslivljala zagrljajima, neke poljupcima, a neke samo tihom, nikad uslišanom, čežnjom. Nikome ništa ne zamjerala, svima praštala, sve voljela. Nadam se da sam u tome bila dosljedna.
I vidjet ću Tvoj osmijeh. Oh, samo mi je to bil ovažno: da me Ti ljubiš. To je ona snaga koja me vodila prema naprijed, koja me oživljavala svaki puta kada sam umrla u svojim grijesima, u svojoj tuzi i zabludama. I to ti sada vraćam, Gospodine. Zahvaljujem Ti na svemu i vraćam ti to, u obliku najveće žrtve koju ti mogu prinijeti. I molim Te da me uzmeš natrag k sebi.
I opet Tvoj osmijeh. I onda će mi postati jasno: kao što si Sina uzdigao pred svima koji su ga prezirali, tako uzdižeš i sve svoje vjerne kao znak i svjedočanstvo onima koji lutaju, onima koji Te ne žele, onima koji Te odbacuju.
Tako i mene uzdižeš. Darovao si mi križ i ja sam ga puna ljubavi prigrlila. Nosila sam ga vjerno. Često sam padala, ali sam svoj križ uvijek nanovoprigrlila. I sada sam na njega i pribijena. Zauvijek sjedinjena s Tvojom ljubavi...
I zagrlit ćeš me, o Ljubavi moja. Raspalit ćeš živu vatru u meni i dati mi da gorim u Tvojoj ljubavi. I gorjet ću. podići ćeš me kao svijeću da svijetlim svima koje si mi darovao. I ja ću njima darovati sebe. Sve za druge. Svakome osmijeh. Svakome suza. Svakome zagrljaj. Svakome riječ utjehe. Svakome jedno veliko "hvala". A najveće "hvala" Tebi što si mi ih darovao, što su svi oni bili dio mog života. Volim ih. Svakog od njih. Neke sam blagoslivljala zagrljajima, neke poljupcima, a neke samo tihom, nikad uslišanom, čežnjom. Nikome ništa ne zamjerala, svima praštala, sve voljela. Nadam se da sam u tome bila dosljedna.
I vidjet ću Tvoj osmijeh. Oh, samo mi je to bil ovažno: da me Ti ljubiš. To je ona snaga koja me vodila prema naprijed, koja me oživljavala svaki puta kada sam umrla u svojim grijesima, u svojoj tuzi i zabludama. I to ti sada vraćam, Gospodine. Zahvaljujem Ti na svemu i vraćam ti to, u obliku najveće žrtve koju ti mogu prinijeti. I molim Te da me uzmeš natrag k sebi.
I opet Tvoj osmijeh. I onda će mi postati jasno: kao što si Sina uzdigao pred svima koji su ga prezirali, tako uzdižeš i sve svoje vjerne kao znak i svjedočanstvo onima koji lutaju, onima koji Te ne žele, onima koji Te odbacuju.
Tako i mene uzdižeš. Darovao si mi križ i ja sam ga puna ljubavi prigrlila. Nosila sam ga vjerno. Često sam padala, ali sam svoj križ uvijek nanovoprigrlila. I sada sam na njega i pribijena. Zauvijek sjedinjena s Tvojom ljubavi...
