KOGA TRAŽIŠ?

Ako tražiš nekoga, nekoga za šetanje,
onda ja sam čovjek za tebe.
Imam sedam milja duge korake,
lake kao oblake.

Reci mi ljubavi moja, kako sam te samo zavrijedila?
A opet...što želiš od mene?
Gledam te u oči i pitaš me je li mi dostatna tvoja ljubav.
I pitaš me kako da je uvećaš da bude još veća,
da ne osudijevam u tvojoj ljubavi.
A ja te gledam uplašeno: zar je to ono što čitaš na mome licu?
Da oskudijevam?
Kako?
I onda me pročitaš,
spustiš glavu,
pustiš suzu da ti klizne niz obraz i kažeš:
Oprosti!
Tvoje mi oči govore sve,
tvoj prekrasan osmijeh...
tako malen i zagonetan.
Tako iskren.
Plašiš me malena,
al volim te,
iskreno.

Ako tražiš nekoga, nekoga za plakanje, onda ja sam rame za tebe.

I ja ti se široko nasmijem.
Kako da bude drugačije?
Kako bih mogla živjeti drugačije, bez tebe?
Istinu si rekao: srce bi mi prepuklo i to bi bio moj kraj,
ali opet...
reci mi iskreno ako nađeš nekoga koga bi više volio...
za koga se ne bi nimalo zavaravao...
za koga ćeš osjećati više...

Ako tražiš nekoga, nekoga za čuvanje, onda imam ruke za tebe. I za tvoje vrelo čelo dlanove meke kao jastuke.

I onda si rekao:
draga, to bi bilo jedino kad bi upoznao Boga...
kad bi našao nešto što bi me ispunjavalo
u svakom trenutku mog života...
koje ne bi mogao ni na sekundu izbaciti iz glave...
to bi bilo možda to nešto više.
Jedva sam suspregnula suze.
Koliko sam se već puta borila protiv toga...
ali ne mogu se boriti protiv Oca svojega.
I nasmješila sam mu se i rekla:
ali to je tako moguće.
I suza me izdala.
I nije si više mogao oprostiti što me povrijedio.
Samo vreli poljubac
i iskreni pogled.
Barem će sjećanja jaka ostati...

Ako tražiš nekoga, nekoga za zauvijek, onda tvoj sam čovjek oduvijek...