SUZA KRENE SAMA OD SEBE...

Ja svake noći sanjam
jedan bagrem stari
i ko da kući vraćam se
u dane sretnije.
A tamo više nema te,
tek neke stare stvari.
Jedino još u meni
ima te previše...

Eto me opet tu na ovoj travi
opet sa košmarom u glavi
i ne znam što misliti
o tebi, o životu.
Iako sam potrčala prema naprijed
opet su me sustigle sjene.
Nikako dospjeti u trajno Svjetlo.
Uvijek neki mrak.

I opet su mi za petama one uspomene,
sva propala prijateljstva, sve prevare,
sve neprežaljene propale ljubavi.
I opet sanjam u grču
upirući ruke u pod
u nadi da će se otvoriti podamnom
i progutati me.
Brzo...zauvijek...

I borim se. Borim se...
daleko od tog mraka što me guta,
daleko od nemira što me obuzima.
A i onda kad se uspijem oduprijeti,
opet me progoni tvoja sjena,
tvoja slika u mojoj glavi,
tvoji poljupci na mojim usnama,
tvoji dodiri na mojoj koži.
Potpuno si u meni
i ja bez tebe jednostavno ne mogu.

Bez tebe sam u krevetu agonije
dok me posteljina guši
poput čvrstog užeta,
zavija me poput vela smrti,
crnog, neprobojnog
što me nemilosrdno proždire.

I gdje da nađem svjetlo?
Gdje da nađem mir?
Kad moja duša još toliko čezne...
Kad moje tijelo još toliko vene...
Kad moje srce još toliko boli...

Dođi, vrati se...i šapni mi.
Umiri me još jednim svojim poljupcem,
ubij me!

Kako sam? Ludo i nezaboravno. Marinchica mi se oporavila, moji doma su svi zdravi, al čini se da su se kava, trave i karte urotile protiv mene. Kako biste reagirali da vam netko kaže da ne možete ići na jedno divno putovanje jer biste mogli umrijeti? Toliko očekujem od tog putovanja, toliko odgovora, toliko zaziva. I onda takvo što. I tada se zamislim. Zazivam Gospodina da u meni pokrene tu pozaspalu vjeru, da me ohrabri da ne vjerujem u te bedastoće, ali straha se ne mogu oterasiti. I gledam sve prijatelje koji se spremaju na taj put. I zaplačem. Što ako je istina? Što ako nije a ja se ovog osjećaja jednostavno ne mogu oterasiti. Toliko sam nevjerna? Toliko praznovjerna? O Gospode, oprosti mi. Toliko te toga molim i tražim, a ne mogu ti pokazati ni malo vjere. Oprosti mi. Sutra mi daj snage da preživim...doslovno da preživim. Ili mi daj da napokon na sve odgovorim kao Petar: iskrenom žrtvom, što god da ona bila. Uz to me još progone stare ljubavi...stari osjećaj onih usana koje su me ljubile...i one koje su me skrivečki ljubile u ugao usta. Tako nježno, tako slatko. Mislila sam da je sve to nestalo, negdje iza mene prohujalo s vihorom, a vidi sad. Opet mi se sve nanovo vraća. Bacam se na koljena, molim za oprost i pred ljudima koji to nisu zavrijedili, koji bi se meni trebali ispričati. No, ne marim za to jer ja sam kriva za sve što je nestalo, što je umrlo. I klečim pred Blondjakom, pred Heretikom, pred Mačkom, pred Sunčicom, pred Strancem u noći, pred Neprežaljenom, pred Majčicom, pred Ocem, pred Deedeelocksom...i toliko drugih ljudi...i molim za oprost. Ako sam ikad išta loše učinila, a jesam, molim vas, oprostite mi. I štogod da se sutra dogodi, znajte da sam vas oduvijek voljela, od prvog trenutka od kad sam vas upoznala. I oduvijek ste neprocjenjivo vrijedni i važni u mom životu. I žalit ću...što Anđela nisam još jednom poljubila, što Blondjaku nisam rekla da je ljubav mog života, prvi čovjek kojeg sam uistinu voljela i kojeg i dan danas volim, što Heretiku nisam dala onu malu zvjezdu u sebi-malo iskrenosti i otvorenosti, što nisam Deedeelocksu rekla koliko mi je žao za sve što sam mu loše rekla, što sam toliko puta vikala na njega, što sam bila bezobrazna. Žalit ću što nisam svoga Bracu izljubila dovoljno puta i što sam ga toliko puta znala udariti. Žalit ću, ali molit ću oprost za svaku sitnicu.

Sad idem na počinak jer sam danas riješila 3 kolokvija i potpuno sam izmorena. Nadam se dobrim rezultatima. Sutra...nadam se da se čujemo...i vidimo. NAdam se...

Volim vas sve...i Tebe kojeg nemrem zaboraviti...=(

BRM BRM....=P=P=P

Ne može nam ništa KGB,
ne može nam ništa CIA.
Ne može nam ništa FBI,
nitko nitko ajaja!
Vozimo se 100 na sat! =P

Ako mi je srce ikada zaigralo...al onak da sam imala osjećaj da će mi iskočiti iz grudi, onda je to bilo u 3 situacije (računam samo one pozitivne situacije jer u onim drugim srce stane). A jedna od njih je i tren kad vidim lijepi autich...lagano prođem prstima niz njegovu haubu...ili pak sjednem u njega. Naravno, nisam si ni u kojem slučaju željela uskratiti priliku da se ponovno tako osjetim...kad već tako dugo nisam...=S =P


I tako ja otišla na zagrebački Autoshow! I ljudi moji, to mi je bio jedan od najboljih doživljaja ovog tjdna pa i zadnjih mjesec dana. =D Svi ti auticheki...sve te ljepotice (i dalje mislim na aute)...jednostavno su me bacili u delirij. Bilo mi je jedino žao kaj nisam vidjela corvete i peugeotov prostor. Al frendica nikako nije bila raspoložena...al ono...baš ni za što...pa je nisam željela vući sa sobom. Al vječno ću pamtiti te paviljone. =P I kako mi je paviljon broj 5 za dlaku izmakao...)=[


Ne mogu baš riječima opisati kako mi je bilo jer me mnogi ne bi shvatili. Svatko ima neku svoju ljubav (ili bolje reći opsesiju =P) koju drugi u nekoj manjoj mjeri mogu razumijeti. Kao što volim plesati, pjevati...i cugati (morala sam napisati zbog dotičnih ljudi)...tako volim i aute! Iskreno rečeno, falio mi je...moj Mačak...da zajedno prošećemo među tim automobilima...zajedno komentiramo...možda kojega i kupimo za mene =P MIslila sam da mi neće faliti, da neću misliti na njega...ali eto...u svakom drugom čovjeku sam vidjela njega...u svakom automobilu sam osjetila njegov dodir na mojoj ruci kad sam spustila ruku na mjenjač...i toliko mi je nedostajao. Al neka zna...neka nekako zna da mi fali...kad bi samo znao...=(
Prilažem slikice svojih Opel ljubavi i onih manjih...starijih...uz suzu u oku... Jer sve će to jednog dana biti moje!! =P
Pusa svima!! <3

(slikica za tebe ljubavi moja...Mačak...samo da je tamno plavi...)