KAD ME RITAM PONESE...

Ja samo pjevam, ja samo sviram,
ja nemam razlog da se živciram...

Ponovno sam potvrdila svoju teoriju: Ples je najbolji lijek za tugu! =D One stare pjesme koje te tjeraju da mrdneš guzom i da se pomakneš...da ne misliš ni na što...i koje te tjeraju samo da UŽIVAŠ... e, to je to! I možda se provuče koja stara čiji me stihove podsjete na nekog posebnog...ali ne pokoleba me! Samo me pokreće... I ja još brže i spretnije zanjišem bokovima, i ja još glasnije zapjevam...=D


Eto, bila sam na H-epicentru i tako mi je bilo dobro!! Toliko poznatih ljudi, toliko dobra atmosfera. Neki su me pohvalili da sam bila dobra plesna animatorica! =P Hehehehe! Pa ono...uvijek sam takva...a i trudim se! =P Drago mi je samo što sam svima bila dobro društvo i što su se drugi osjećali ugodno uz mene. Hvala cijeloj mojoj ekipi jer su stvarno zakon!! =D Ovim putem bi se posebno željela zahvaliti svojoj Legendi koji me stvarno razveselio i rasplesao!! =D Mi smo si zakon...al ti si još bolji! I ako je ovo sinoć bio jedan od znakova da si tu uz mene...onda ti zaista hvala! Čast mi je što postojiš u mojem životu... Pusa najslađa! =D =*

Nisam baš nešto rječita jer me previše stvari muči ovih dana i previše mislim na neke gluposti i glupane u mom životu (i to ne mislim samo na dečke). Znajte samo da jedva čekam neku reprizu...=P Znajte da sam ZA!! =D=D=D


Još me bole nogice od sveg skakanja...a i da mi je povući za uho mladu damu koja mi je sa 15 centimetarskom petom stala na nogu. Btw, slomila mi je cijeli nokat, a brijem da mi je i članak tog prsta slomljen. =( No, ne smeta to mene ako je slučajno uskoro kakva fešta! =*

I da...još jedna stvar: neka svima bude jasno da ne priznajem nikakve stvari dok mi ne nabavite majcu na kojoj to jasno piše!!! ]=) Svi smo mi kroneri!! Priznali mi to ili ne...=)

Volim vas sve! A sad gibam na spavanac... Nemam pojma kaj da pišem pa ono...samo pozdravljam! I podsjećam sve koji se prepoznaju u ovoj rečenici: DUGUJEŠ MI PIVU!!!


Pusa

Tragovi kočenja na cestama što vode do neba...

Možda se i sretnemo
tko zna kad
i tko zna gdje!

TKO ZNA LJUBAVI MOJA, KUDA ĆE NAS ODVESTI OVE NAŠE CESTE. TKO ZNA... DODIRIVATI RUBOVE PROVALIJA I PLESATI NA VJETRU PRKOSEĆI ŽIVOTU. TAKO ŽIVIM OTKAD TE NEMA, OTKAD SAM SHVATILA DA TE NIKADA NEĆU MOĆI IMATI. DAMN... NO, NADAM SE. NADAM SE OPET NEKOM ZAVOJU KADA ĆU TI SE OPET PRIBLIŽITI...TIK DO TEBE...DA BUDEM POD TVOJIM TIJELOM, DA ME SVOJIM RUKAMA ČUVAŠ...JER TKO ZNA, MOŽDA JEDNOG DANA TI MENE IZGUBIŠ...

Teško je pričati o stvarima koje nas plaše, koje nas ljute ili pak rastužuju. Čitamo zadnjih mjeseci o smrti. Same neke prilike kad će se o tome pisati. A ja o tome ne želim razmišljati...i molim Boga da me od toga zaštiti. I On to čini. Na najdivniji i najčudesniji način. Kako? Stavlja me pod stakleno zvono, okružuje me voljenim ljudima i prijateljima i stavlja mi osmijeh na lice. Ne da mi da se okrećem oko sebe, ne da mi da gledam u daljinu preko granica, ne da mi da mislim na svoje uobičajene brige. I osjećam se sretnom i sigurnom. I večer prolazi. Skupljam samo lijepe uspomene. Samo tihe dodire, meke poljupce, slatke gutljaje, glasno hihotanje... I tako živim, daleko od svega...pa i od same sebe. Svoju staru JA sam ostavila daleko...tamo negdje u Zapruđu, tamo negdje u Balokovićevoj...koji god broj...a svoju novu JA sam odvela na daleku livadu gdje sam okusila strast i slatki opojni okus ljubavi. Raskalašenost, uzbuđenost, intrigatnost. Sve što mi je trebalo. I do jutra je tu bila samo nova JA. Samo dobra, obzirna, bezbrižna JA. Samo to. Sve do jutra. A onda se ujutro slika raspala...

TEŠKO JE VJEROVATI DA KRAJ TEBE MOŽE BITI NETKO UBIJEN A TI TO NE SHVATIŠ. MAJKO MOJA, SKORO PA DOSLOVNO KRAJ MENE JE UBIJEN DEČKO MOJIH GODINA. I NISAM ČULA NJEGOV PLAČ, NITI NJEGOVO ZAPOMAGANJE. NISAM VIDJELA NJEGOVE SUZE, NI RAZBJEŠNJELU RULJU KOJA SE TAMO NAGURAVALA. NISAM NIŠTA VIDJELA NITI ČULA, A ČINI SE DA NI DRUGI NISU MENE DOŽIVJELI. ZAJEDNO SA SVOJIM PRIJATELJIMA BILA SAM SAMO SJENKA U TOM HLADNOM, KRVAVOM PARKU. KAO DA ME TAMO NIKADA NIJE NI BILO... I RAZMIŠLJAM O TOME. TO SAM MOGLA BITI JA. SAMO JEDAN KRIVI KORAK I ZAZIVALA BI GOSPODINA NA PODU DOK BI TIJELO UMIRALO. JESU LI DRUGI MARILI ZA NJEGA? BI LI MARILI ZA MENE? MOŽDA BI I MENE OSTAVILI NA HLADNOJ TRAVI DA UMREM SAMA, USRED METEŽA KOJI ME ZADNJI POKRIO, KOJI JE ZAGLUŠIO MOJ POSLJEDNJI DAH, MOJ ZADNJI UZDAH. KOJE SU BILE MOJE POSLJEDNJE RIJEČI? ZNA LI ITKO? I DOK SE OČI SKLAPAJU, JA SAMO GLEDAM TUPO U DALJINU. JOŠ OSJEĆAM UDARCE U SVOJE MRTVO TIJELO KOJE OSTAJE NEPOMIČNO. VIŠE NEMAM SNAGE NI DA ZAPLAČEM, A KAMOLI DA SE POMAKNEM. A SVE ŠTO ŽELIM JEST DA SE PONOVNO NASMJEŠIM. SAMO JOŠ JEDNOM. SVOJOJ MAJCI, SVOME BRATU, SVOJIM PRIJATELJIMA. I ŽIVOT MI PROJURI PRED OČIMA. GLEDAM SLIKE SEBE I SVOJIH TRENUTAKA POPUT STAROG FILMA. TOLIKO POZNAT, A OPET TOLIKO DIRLJIV. I ZNAM DA SAM GRIJEŠILA. I HTJELA BI SE POKAJATI. ALI NE MOGU! U OČAJU LEŽIM NA PODU I NE MOGU SE POMAKNUTI. A TAKO BI POTRČALA...KUĆI... NO, MOJ DOM POSTAJE OVA HLADNA ZEMLJA ŠTO ĆE ME ZA PAR DANA ZAUVIJEK POKRITI. I SAMO ĆU DALEKO U SNOVIMA MOLITI MAJKU ZA OPROST, MOLITI SVE ZA OPROST... OH, KOLIKO SAM VAS SAMO RASTUŽILA...

Ali to nisam bila ja. To je bio netko koga nisam ni poznavala. No, bio je prijatelj mojih prijatelja. I vidjeti njih uplakane bilo je nešto jako teško. Naravno, kako to uvijek biva, ne postoje riječi utjehe kojima se tolika tuga može odagnati. Bolje je ništa ne spominjati, ništa ne pitati. Kao što ni nas nisu priveli, nisu pitali...ma nisu čak ni dirali. Zaista, kao da smo bili pod staklenim zvonom...sakriveni u sjeni drveća, naši glasovi prikriveni žuborenjem vode u fontani. Tužno...sretno...ne znam! I zahvaljujem Gospodinu što sam još tu...i molim sve da se pomole za one koji više nisu s nama, a sigurno bi to željeli. Zbogom prijatelji moji...neću vas nikada zaboraviti.

POGLED PREMA GORE.....

Preplašenim srcima recite:"Ne bojte se!
Vaš je Bog snažan svojom moćnom rukom.
Kad zazovete Ga, donijet će svoj spas!

Najmudrija rečenica koju sam ikada čula jest:"Nikad ne znaš što ti se može dogoditi!" I s time se potpuno slažem. Tko ne zna, bila sam na planinarskom križnom putu u okolici Velike Gorice na relaciji Pokupsko-Kravarsko-Donja Lomnica-Gradići. I kako je bilo? Savršeno!! Riječi ne mogu opisati ono što se sve tamo dogodilo i sve ono što sam iskusila, ali u meni je ostao svaki od tih trenutaka i sretna sam! Po prvi put nakon toliko vremena mogu reći da sam sretna!! Potpuno sretna...!! Srela sam ponovno toliko ljudi! Neke sam već od prije znala, al samo iz viđenja...i na ovom križnom putu smo napokon dobili priliku da se bolje upoznamo! I jesmo. Vidjeti kako drugi ljudi isto nose križ kao i ja...svoje probleme...koje tako rado dijele sa mnom... To je ono što mi je trebalo kako bi sebe vidjela u boljem svjetlu. Jesam, slušala sam i prije ovog susreta, ali sada su to ljudi činili tako voljko, tako duboko...da su me potpuno promijenili i nadahnuli. I hvala svima na tome. Nadam se da sam vam i ja pružila nešto lijepo...ako ništa drugo, barem da sam vas nasmijala sa svojim pričicama i izvedbama! =D Napokon sam opet grlila ljude osjetivši toliku ljubav...opet sam ljubila...i toliko me to ispunjalo! Sretna...sretna...sretna!!

Na put sam krenula s jednom nakanom: moliti za Božju Providnost da mi pomogne promijeniti moj zamršeni život i prosvijetli me...da mogu donijeti one ključne odluke u svojem životu i da budem sretna. Svaki korak koji sam napravila, posvetila sam na tu nakanu. A između toga su se provlačile molitve za moju obitelj, za pojedine ljude iz mog života...a vjerujte, bilo je mnogo koraka, molitava i postaja tako da vjerujem da sam vas se svih sjetila! =D
Put je bio onako...težak...ali opet lagan kad sam bila okružena tolikim dobrim ljudima koji su u svakom trenutku bili uz mene...i pomagali me, pričali sa mnom, tješili me, grlili me, blagoslivljali me... Korak postade lakši, misli svjetlije, srce čišće. Ona suza koja se otela iz mog oka bila je samo radosnica...samo to... Suze radosti i ljubavi. Nisam mogla vjerovati koliko me Gospodin može blagoslivljati...a ja sam se bila toliko od Njega udaljila. No, vratila sam se poput male izgubljene ovčice u Njegovo okrilje. I tako me rado primio i blagoslovio. U svakoj zraci sunca vidjela sam Njegov lik, osjetila Njegovu ljubav...i bila sretna. Drugima sam istom mjerom i još više uzvraćala tu ljubav...pa tako i Gospodinu. Pokorno molila, nadala se...i vjerovala! Promišljala o mnogim stvarima...toliko se mučila sa svojim slabostima u nadi da ih nadiđem, da budem bolja osoba...sve dok na kraju u tome nisam i uspjela! Dok na kraju nisam oduševljeno uzviknula:"ŽIV JE!!" I zagrlila ljude oko sebe! Mnogi su to vidjeli...i to ne samo u scenskom prikazu na kraju nedjelje...već i osjetili to...onako istinski. Molitva Oče naš više nije bila samo isprazna recitacija. Sada sam imala položenu svoju ruku u tuđoj, u ruci osobe koja me primila u svoje srce, koja me zavoljela...i osjećala sam se sretnom! Eto po stoti put u ovih par redova, ponavljam to. Al to je sve što možeš osjećati kad ponovno osjetiš Isusa kraj sebe...u sebi, u svom srcu! Samo radost, ljubav i mir!


Blato, bolne noge, žuljevi, bolna ramena, težak ruksak...ništa od toga nije nam moglo pokvariti taj susret sa Gospodinom. A ja sam Ga susretala zaista u svakom trenutku, u svakom koraku, u svakoj osobi koju sam srela i upoznala, u svakoj riječi koju sam s drugim progovorila. Susrela sam Ga unatoč bolnom lijevom ramenu kojeg sam čak iščašila, bolnim nogama od silnog hodanja, bolnim leđima i koljenu (klasika kod mene) te umora. Ništa od toga nije bilo važno od susreta s Gospodinom, s mojim dragim Isusom koji me, kao u onoj pričici, nosio na rukama kad mi je bil onajteže. I uz njegovu snagu i ljubav uspjela sam stići do cilja, do posljednje postaje, ali i do cilja u svom životu. Moja nakana se ispunila... i vjeruj te mi, na planinarskom križnom putu se nakane ostvaruju jer se moli iz srca, iskreno, za sve nakane, za svakoga... Hvala svima na ustrajnosti u molitvi! Sada napokon mogu izmijeniti svoj život... Kaj mislitew jesam li već počela? Jesam. Otkad sam sa svojim curkama iz župe podijelila iskustvo kak nam je bilo i pozvala ljude na idući PKP. I to smo napravile čim smo došle u Zagreb, čim nas je autobus iskrcao. Odmah smo otrčale do župe, pogledale završetak Pasije koji su mladi u župi gledali (stigla sam se rasplakati na raspeće) i podijelile to svjetlo koje smo primile na susretu. Kao što je to Radovan i zamolio, i kako je i on molio za nas i na tu nakanu. Curke moje, mi smo svoje već počele obavljati! =D


I tako. Neću više duljiti jer zaista je teško prenijeti riječima sve što smo radili, sve o čemu smo promišljali, sve što smo iskusili. A vjerujte mi, bilo je toga jako puno. Kad bi vam još tome dodala svakidašnji raspored i moja vlastita promišljanja, post bi bio 15km dugačak...hehe...a možda čak 46 simboličkih kilometara dugačak!! =D Samo bi htjela da zapamtite par misli...
Do idućeg posta...mislim na vas i molim za vas...Bvb+

Isus je moj put...

Hoda li tko danju, ne spotiče se
jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
Hodi li tko noću, spotiče se
jer nema svjetlosti u njemu.

Ja sam uskrsnuće i život:

tko u mene vjeruje,
ako i umre, živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.

Učitelj je ovdje i zove te...

Gdje su dvojica ili trojica u moje ime,

i ja sam s njima.

Oče, hvala ti što si me uslišao.
Ja sam znao da me svagda uslišavaš...

Pusa mom anđelu...i ostalim anđelkama...=D

Ljubav...NA KOLJENIMA...

Kriva sam,
pred Bogom i pred ljudima,
takva mi je sudbina,
ne misli da ponosna sam na to što nisam anđeo.
Kad zavodim ne volim,
Kad prevarim ne zažalim,
a samo tebi sanjam da se vratim ponovo.

Evo me, slobodno mi kaži ne,
zaboravi me ili se navikni da nemam krila,
nikad nisam bila anđeo.
Kad zavodim ne zavolim,
Kad prevarim ne zažalim,
a samo tebi sanjam da se vratim ponovo.

Voli me iz inata,
voli me bez ostatka,
voli me bilo gdje sam,
baš takvu kakva jesam.
Voli me kad me nema,
voli me pored svega,
voli me kad nijedan baš
razlog za to nemaš.

Pogledaj me! Još jednom...zadnji put ako tako mora biti...ali me pogledaj. I reci mi što ti je na duši. Poslušat ću te...sve do posljednje tvoje riječi i čuti ću te.
U moje će srce ući svaka tvoja misao, svaka tvoja riječ koju si mi uputio. I znam... onda ćeš stajati ispred mene i čekati...čekati da ti ja uzvratim koju riječ, ali neću. Moje je srce nažalost prepuno...ili pak preprazno za takav dar. Ti nisi toga vrijedan. Kad se sjetim svega što smo skupa prošli, nekako mi navru oči na suze. Nekako se ražalostim kad se sjetim što si mi prije sve govorio, što si sve činio sa mnom ili pak za mene. Da, uspomene su najveće oružje koje čovjeka može uništiti. Za mene barem, ono najsmrtonosnije. I prije sam provela sate u kutu svoje sobe, dok su suze klizile niz obraze...i razmišljala o tebi. Sanjala o tome da ćeš mi se vratiti...da ćeš doći, podići me iz ove prašine i odvesti. Ali ti si ostao zakopan u svojim uvjerenjima, svojim željama i za mene nisi nikada mario. I sada, ne znam je li to Božje ili đavlje djelo, stojiš tu preda mnom. Stojiš i gledaš u mene. Ispričao si se za sve, za to koliko si bio lijep, koliko si toga krivo učinio. A ja...samo stojim i čekam...čekam kada ću se probuditi iz ovog sna... Možda i neću. Čekaš moje riječi, a ja ne znam što da ti kažem. U meni pušu orkani osjećaja, orkani sjećanja...i zaista ne znam što učiniti. Gledam u tvoje duboke tamne oči što su me tako divno znale gledati kad nitko drugi nije gledao, onako po skrivečki...iako su svi znali. Gledam u tvoje usne i znam kako su me nježno te usne par puta poljubile...koliko sam samo ljubavi s njih popila. Gledam u tvoje ruke i sjećam se kako su me divno grlile, kako sam se u njima osjećala najsigurnije kad mi je bilo najteže. Sakrio si tim istim mekim dlanovima moje oči da ne gledam strahote oko sebe, pokrio si tim istim dlanovima moje uši da ne čujem nikakve ružne riječi koje su drugi o meni govorili ili pak da ne čujem tihi šapat istine što mi je šaputao. Da...nisi želio da išta čujem...i vjerovala sam samo tebi. Iako sam znala, vidjela kako druga žena hoda uz tvoj bok. Oh kako sam samo zamišljala kako te druga ljubi, kako drugu grliš u naručju i šapućeš tihe riječi. Znala sam...i znam i dalje...al eto, kao da je sve izbljedilo. I sad si tu ispred mene i ja te ne želim. Ne želim jer je moje srce umrlo, utopilo se u suzama...umrlo od ispraznosti i tuge. Prekasno je. I krećem dalje. Našla sam nove ruke da me grle, našla sam nove usne da me ljube, našla sam nove oči da se u njima utapljam, našla sam nove dlanove da me skrivaju, da me štite... I žalit ću. Vjerojatno ću žaliti. A to ne želim. Zato ću ti prići tako poniznom tu pred mojim nogama, pružit ću svoje ruke oko tvoga vrata, približiti se...poljubiti te...i posljednji put se prepustiti tvojim dodirima, tovjim poljupcima. Znat ćemo i ja i ti da će to biti naše posljednje što imamo, i suze će tiho kliziti, ali...ali bit će iskreno.

Dočekati novi dan na koljenima, izmrcvaren od muka, jada i suza što su te mučile zadnjih dana. I kada nakon kiše napokon dođe sunce, opet je teško ustati. Teško ćemo prihvatiti kako su stare muke gotove. Uvidjela sam da čovjek...kao da ima neku iskonsku težnju za patnjom. I u onim sretnim danima, samo ćemo gledati, čekati...iščekivati one tužne trenutke...kada ćemo opet gledati brodolom našeg života. Bojimo se da se taj prizor ponovi, ali opet riskiramo i krećemo dalje. To sam i ja napravila, ali eto...opet se osvrćem oko sebe, iza sebe na sve ono što je prošlo i čekam... Znam. Čekam.