23 February 2008

IDEMO DALJE...=D



Kosu sam skratila, malo za promjenu, malo al dovoljno da svi se okrenu...


Iskoristila bi priliku samo da se svima pohvalim kako sam SVE riješila iz ovog burnog zimskog semestra!!! =D Jeeeeeeeeeej!! Iz fatalnih jezičnih iz talijanskog imam 2 ko kuća i presretna sam!!! =D Samo da je prolaz...jer da nisam...to bi mi bila jednosmjerna ticket to hell!! =S Al eto...uspjela sam!!! Deedeelocks mi je malo osujetio planove za cuganje i proslavu, al ne brinem...moja ekipica s faxa je non stop za neku akciju! =P Tu nema frke...
Bacila sam se i na posao vezan za dragu titulu animatorice! =D Tko čita, nek zna da je uskoro Planinarski križni put na kojem vas sve želim vidjeti. Javite se još!! =D
I tako...neću duljiti...!
Baš sam si happy...rasturam u beli...ošišala sam se...i baš sam si WOW!!!
Kissy Kissy

21 February 2008

SLOMLJENO ZRCALO...


Pogledaj u moje oči,
zašto skrivaš pogled taj?


Koliko sam samo puta gledala u to lice što mi se smješilo iz ogledala... Znala sam se pitati:"Tko je to? Što želi od mene?" Ali tajanstveno lice bi mi se samo smješkalo šutke me promatrajući. I ja sam ga gledala natrag. Gledala sam u te oči. Činile su se tako vesele i sjajne. Gledala sam u te pune usne razvučene u osmijeh. Gledala sam u to svijetlo i radosno lice...i željela ga uništiti. Jer priđem bliže i vidim drugačiju sliku... Oči. Te iste sjajne oči bile su pune suza i tako tamne poput najdublje jame. Usne. Ispucale i suhe, žedne poljubaca. Lice. Tamno, izborano, izmučeno. I zapitala sam se opet:"Tko je to? Što želi od mene?" Ruka je već više puta proletjela zrakom i udarala u tu kristalnu opnu u nadi da smrvi, da uništi...a nikada u tome nije uspjela. Ne do sada... Prije sam razmišljala o tome da će mi razbijanje starog ogledala donijeti slobodu iz ovih tužnih uskih okvira što su me svezali, što me sputavaju...što me uništavaju. I željela sam te komadiće. Male, toliko različite, svjetlucave... Svatko bi ih čuvao uza sebe i volio. Kao što ih ja nikada nisam voljela. I ruka ponovno prolijeće iznad moje glave i udara...a ogledalo ne puca. I čini mi se nekako da mi se lice u odrazu još više smiješi. Razabirem i tihi zvuk hihotanja...tihi poput izgubljene jeke. U meni bukti ljutnja, strah, očaj. Gledam sad duboko, s prezirom tu sliku...te oči koje su toliko toga užasnog vidjele, koje su toliko suza proplakale...koje su toliko puta sivilom ostale zavijene. Nikome nisu trebale...a toliko su toga tražile. No, uvijek ostale prazne...sive, mutne, prazne. Sjećam se jasno slika svih ljudi sa izobličenim licima kako mi se smiju, kako kese zube prema meni, kako uživaju u mojoj patnji. Pružaju ruke prema meni, stavljaju ih oko moga vrata i dave me...ja se utapam u moru suza, u moru njihove slasti i sreće. I uzimam nešto i uništavam ih...te lažne prevarne oči.
Gledam sada...unatoč svemu vidim...i te usne. Usta samo zjape otvorena...u čuđenju, u strahu, u nijemosti svojoj. Nema više riječi, nema više ni uzdaha, niti ikojeg imena na njima. Sve je prepušteno zaboravu. Ostale su samo izborane suhe usne koje još negdje duboko žeđaju. I sjećam se usana što su me ljubile, usta što su me psovala, usana što su me opile...usta što su me proklinjale. Sjećam se...vidim...osjećam. I zatvaram usta...zadržavam dah...hladan metal dotiče jednu brazdu...i one pucaju. Krv poteče poput slatkog vina i duša se sama opija.
I malo se udaljim od tog ogledala. Vidim sve one pogreške, sve one slike što su mi te oči dale da vidim, što su mi te usne dale da osjetim...što mi je to cijelo okruglo lice dalo na spoznanje. To vidim. Zamutio se pogled na ono dobro što je možda nekad davno sijalo iz tog lica. Ostarilo je. Promijenilo se, koliko god se ono tome protivilo. I ne vidim u tom odrazu više ono dobro. Ne znam kako, ne znam zašto je to tako, ali je nažalost istina.
I razmišljam o tome što je u biti tu, na tom licu zacrtano...jer oči su slijepe na pravu ljepotu...na pravu dobrotu i one dobre stvari koje su zapisane na licima ljudi. I mogu nas zaslijepiti blještavilo, sjaj i lažna ljepota, ali znamo da to nije ono pravo. Prava istinska ljubav, dobrota i ljepota čitaju se iz svake bore na licu, iz svakog pomaka...od ruba usana i očiju, do malih pomaka našeg nosića...pa sve do onog dubokog pogleda koji je živo ogledalo nas samih. Zato ću idući put kad se pogledam u ogledalo uperiti svoj pogled ravno u svoje oči. Učinite i vi isto. Zagledajte se u te daleke prostore, bili oni smeđi, zeleni, plavi ili neki šareni. Zaronite u te dubine rušeći granicu vlastitog vidika. Proći kroz to staklo kao kroz svilenu koprenu, dotaknuti drugu stranu pogleda, onu unutrašnjost u nama, poput glatke površine stola, ili pak oble površine vaze. Dotičem, da... ali ne osjećam. Gledam, da...ali ne vidim. To je gore od ičega.
Zato sada opet podižem ruku iznad svoje glave i ponovno zamahujem njome prema ogledalu. Ono lice me još uvijek iz njega gleda. Nasmiješi mi se i potom se rasprsne u milijun komadića. Razleti se ogledalo na sve strane ostavljajući iza sebe samo crni prazan okvir. Toliko bezličan i nevažan. Vlasnici bi ga se vjerojatno odmah riješili bacivši ga van na otpad.
No, ja taj okvir čvrsto držim svojim rukama. I sada...kad se njegova srž uništila. Ne odbacujem ga. Već ga uzimam, nosim u svoj maleni kutak i tamo ga ostavljam. Potom se vraćam, pokupim komadiće ogledala sa poda, vratim se u svoju sobu i zatvorim vrata. Tamo iza zatvorenih vrata odjekuje tišina i tiho zveckanje krhotina stakla.
Držim taj okvir i popravljam ga...jer ipak je on moj život.

I znajte...mnogo će nam se puta u životu dogoditi da razmišljamo o razbijanju našeg ogledala, naše slike života, našeg vlastitog života. I možda ćemo čak i više od jedanput uspjeti razbiti to ogledalo, ali kažem vam...vrijedi vratiti se po ostatke i svoj život nanovo izgraditi. Ne, nećete ga izgraditi ispočetka kao da onoga prije nikada nije ni bilo, već ćete ga graditi na ostacima staroga...sastavit ćete ga ponovno od dijelova onog starog. Tako to treba i prihvatiti: da se život može popraviti, ali se ne može nikada nanovo izgraditi od temelja. I ne treba zbog toga očajavati. Samo treba učiti na pogreškama, vrijedno graditi...i sve povezivati najčvršćim vezivom: ljubavlju! No...prije nego sve to učinimo treba dobro pogledati...i vidjeti...sebe...i svijet oko nas...

Pogledaj u moje lice
i pokaži osmijeh svoj...

09 February 2008

HODATI DOLINOM SMRTI...I BOJATI SE

Ne boj se jer Ja sam s tobom,
da te čuvam od svakoga zla...

Mojoj neprežaljenoj...

Stajala sam tamo...sve je odisalo mirisom svijeća. Mrak. U meni je izgarala želja da te vidim, ali nisam mogla. Ta tama, taj mir...toliko sam se bojala. Znala sam da si tu iza ugla, da nisam uopće daleko od tebe, ali nisam se mogla pomaknuti. Sjećam se majčinih riječi kako mi slični tebi ništa ne mogu, da sam uz vas sigurna...ali nisam mogla. Duh u meni je premirao od straha. Tijelo se ukočilo. Suze su klizile niz obraze. Nisam mogla. Oprosti mi...ali nisam mogla. Okrenula sam se. Izvadila tvoju sliku i plakala. Gledala u tvoje oči koje su se na slici činile tako žive, a znam da bi me tamo iza ugla dočekao samo hladan kamen i mrtvilo. Bojala sam se. I molila sam se dragom Bogu da mi oprosti. Zazivala sam i tebe da mi oprostiš. Oprosti mi...
Taj trenutak neću nikada zaboraviti. Svjetlo je dopiralo iz daljine, sve je bilo mirno...nježno svjetlo svijeća, miris uvelog cvijeća. Znala sam da si tu...gledala sam u tom smjeru...gdje sam ćutjela kako me čekaš. Toliko ti dugo nisam dolazila, a sada...kad sam toliko blizu...borim se sama sa sobom. Kroz glavu mi prolazi misao kako te želim vidjeti...srce izgara od te želje, a opet...zastaje to isto srce...trne to tijelo od straha koji me cijelu obuzeo. I osjećala sam taj mir...toliko sam tu željela ostati, ali previše sam se bojala. Pjevušila sam tiho..."pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim..."...ali bojala sam se. Bojala sam se smrti. Moja vjera u život se ugasila poput svijeće na vjetru. Brzo...bez daha.
Stajala sam sama. Negdje iza mene svjetla automobila su lebdjela, ali negdje daleko...daleko. Ja sam ovdje stajala kao na rubu provalije...ili kao na samom ulazu u neki drugi svijet. Osjećaji koji me muče ovih dana sada su provalili iz mene. I znala sam da postoji samo jedna stvar koju želim učiniti: potrčati k tebi...potrčati najbrže što mogu. Doći do tebe...i zagrliti taj kamen koji nas je zauvijek razdvojio. Udarati šakama po njemu u nadi da će se prelomiti...da ćeš mi se ti vratiti. To sam htjela...ali bilo je tako mračno. Pogledala sam na sat...koji kao da je stao...i bilo je tek 6 sati...ali bilo je toliko mračno. Čudan osjećaj zavukao mi se u kosti...i drhtala sam. Oči širom otvorene...uši osluškuju svaki šušanj...svaki šušanj koji nije postojao. Toliki mir, tolika tišina. Usred doline smrti...kostiju...stojim i čekam te. Čujem vjetar u krošnjama i slušam što mi govori. Tako tiho šapuće...neki hladan ton...neke loše vijesti...i drhtaj. Strah me u potpunosti obuzeo. Tihi šapat: "Bože...!"...i bijeg! Okrenula sam se...toliko žaleći zbog svoje slabosti...zbog svog manjka vjere...i napustila sam te. Kao što si i ti mene...
I putem sam se više puta željela vratiti, ali nisam mogla. Nisam mogla. I onda taj pogled što me dugo promatrao sa slike. Tvoj mali osmijeh...toliko vječan. I shvatila sam... Znala sam...da me nisi željela napustiti...nisi me željela ostaviti samu... Toliko si se puta željela vratiti...ali nisi mogla. Jer kad te Gospodin zove k sebi, to se ne odbija. To si me učila...da se ne odupirem Njegovom pozivu, a jesam...toliko puta...dok me na kraju nije prestao zvati. Koga li sad zove? Kome li sada daje moj zadatak? Kome???? Toliko sam Ga zazivala da me zove...da mi dadne drugu šansu, ali ne...samo ovakva tišina...tišina poput vela smrti...poput vela što razdvaja sve...kao što je i nas razdvojio. A rekla si mi da Ga slijedim. Oprosti mi najdraža...oprosti mi neprežaljena moja... Oprosti mi! Ti se nisi mogla vratiti...iako si to sigurno željela...
Ja imam izbor. Vratiti se kući. Ne dopustiti hladnom kamenu da zatvori moj život u hladni grob...u vječnu tamu... Ja imam izbor, i znam da je taj strah bio od tebe poslan...i od Gospodina...da se vratim kući, da budem sigurna...da živim. I hvala ti na tome...
Iako suze još dugo nisu prestale kliziti...iako tijelo još dugo nije prestalo drhtati...iako srce nikad neće prestati boljeti. Ali znat ću...da si oduvijek bila uz mene...i ti...i moj Gospodin. Bili ste tu...i nikad me niste napustili...
Sada vjerujem, ako sam ikada u to imalo sumnjala. I sada...dok me ovaj bus vozi prema mojoj kući...sada samo mogu reći:"Vodi me Gospodine, onako čudesno kao što si to oduvijek činio...a ja ću se truditi da zavrijedim Tvoj dar, da ponovno čujem Tvoj poziv...da Te slijedim...jer to je ono što ja uistinu želim.
Kad se samo ne bi bojala...!!!
Amen

Jer moja Ljubav je istina,
moja Ljubav liječi srca slomljena...

01 February 2008

...PRIJATELJIMA...



...jedva čekam prijatelji, sve vas da zagrlim...


Pozdrav najdraži moji!
I sjedimo tako...daleko jedni od drugih...svatko iza svog ekrana i tipkamo... Toliko si toga imamo za reći. Prsti se grče od tipkanja, ali ne odustajemo. Još samo da si nešto ispričamo...
Dugo nisam ništa ovdje pisala. Da, pritisli me ispitni rokovi. Dala sam si obećanje da ću sve srediti u prva dva tjedna rokova i da ću si uštediti 2 tjedna odmora. I na tome intenzivno radim...Već imam 4 iz portugalskih jezičnih i 5 iz talijanske fonetike i fonologije. Jeeej!! =D=D No, evo...danas sam si uzela slobodan dan... Znam u sebi da sam već danas trebala dalje početi učiti, ali ipak...nisam. Jedan slobodan dan...valjda me neće ubiti! =P
I umjesto da se opustim...da pustim mozak barem malo na pašu...ja sam se bacila u razmišljanja. Nisam znala kome bi ovaj put posvetila novi post...ali onda sam se sjetila o čemu bi mogla pisati...Hehe! Onda je ispao problem da ima previše onih kojih se moram spomenuti.

Pa...na ono vječno pitanje kakva mi je ekipa na faxu...često znam reći da je premirna za mene...ali to je samo pridonijelo činjenici da me svi znaju...ili po mojim provalama ili po samoj mojoj pojavi!
Sad me pak i pod obavezno zovu van jer su uvjereni da je samnom vani zakon!! Pa, nisu u krivu, zar ne? =D
Tako da...neću ništa govoriti...niti puno pisati...jer, iako sam si uzela slobodan dan prožet razmišljanjima o jednom slatkom osmijehu...ili pak o prijateljima...ipak ne želim puno pisati...pa odoh spavati! Samo da kažem par stvari za kraj...
1) Plavooka ljube moja...fali mi naš odlazak na ručak! Tko će mi pričati o Kolegi?! Ajd...došle nove pare na X-icu...zove nas pomfrit...onaj onako extra kao prilog! Obožavam te najdraža...=D
2) Heretiku moj...još ne mogu vjerovati da si se sjetio mog imendana... Samo ti i naš Vatrogasac =P...baš si me razveselio...kao i uvijek! =D Fališ mi... Btw, zvučnici su odlični! I šteta, al nikaj se ne kvari! =P
3) Moja Seka Po Alkoholu i ja smo danas bile na pivici... Na kaj smo potratile vrijeme? Na dečke!!! Umjesto da pričamo o...khm...khm...ne o faxu, ne o problemima...ne o dečkima... Ups, kad ovako malo gledam, nemamo o čemu drugom razgovarati! =D=D Drago mi je da sam te vidjela!! Wojim te... Pusa
4) Moj Stranac U Noći...zaboravih što sam pametno htjela reći...Volim te...=D Idući semestar definitivno uzimam nekaj sa filozofije!
5) Poštovanog Kolegu Pravnika pozivam na dug...oooo da...ako ne želi da mu vječno pamtim kad je zgiljao od mene jer je lovio dotične kokice po školi... CCCCC
6) Velika pusa mom Cobri... pa mene taj mali fakat voli...=) Moram zmisliti nekaj special za njega... Čudne ideje imaju prođu...javite mi!! =D
7) Pusa najdražoj Animarijici...njenoj maloj seki...i naravno slavljeničkoj Mamici!! Ah, nije li neizmjerna radost zvati se Gordana... Ponosna sam, bakice moja...ponosna sam na svoje ime! =D
8) Messi jr. wojim te...

Ima još mnogo ljudi kojima bi nešto rekla...nešto poručila...barem riječ-dvije...ali...nekako mi sve počinje djelovati isprazno. Ovakvo skriveno prozivanje... Zar sam ja to učinila toliko ispraznim? Nadam se da nisam... Za kraj, ovako izvan numeriranja, bi htjela reći još par riječi. Prvo, negdje daleko u ovom svijetu postoji čovjek kojem potpuno vjerujem...koji me držao kad sam padala...koji me pridigao...koji mi je bio inspiracija u životu...koji me pratio na mom putu...koliko god bio krivudav... On je promijenio svoj put, ali to ništa nije promijenilo... JOš uvijek mi neizmjerno nedostaje. Iskrice...gdje god da jesi...neka te proganja Božji blagoslov...kao što je tvoja Goge Bjondina oduvijek znala govoriti...
S istim...možda čak i dubljim nakanama...spominjem se i svoga Anđela... Tajna u mome srcu? Misliš da ti nekaj krijem? Pogledaj se u ogledalo i znat ćeš koja je moja tajna...=) Onda ćeš shvatiti da si jedina osoba kojoj ništa...ali ama baš ništa nisam krila... I na to sam ponosna. I presretna što postojiš...
Da...sad sam se raspekmezila...ali to su ljudi koje toliko volim...svakog na svoj način...na način koji je samo meni poznat...kojeg čak ni te osobe ne znaju... I zato je sve to toliko savršeno! Ako sam ikada sumnjala u anđele...možete me slobodno...što god...
Još jedna osoba koju smatram veoma kompliciranom...koju dotičem poput sablasti...koju vidim poput sljepca...koju osjećam poput umrlog... tu osobu smatram svojom zvijezdom! Toliko je daleka...toliko nedostižna...ne vidim je...ne mogu je dotaknuti...jedva je čujem dok mi šapuće...kao kroz beskrajan prostor i beskrajno vrijeme... I ona iz mene izvlači ono najbolje...i ono najgore... Baca me u svakojaka iskušenja...a opet mi nudi utjehu i obzir... I vrijedna je svega... I volim ju...
I neka bude zadnja...
Na kraju...samo osvrt na to da sam nakon dugo vremena bila na vjeronauku u župi...i sjetila sam se svega...onih starih dogodovština, onih starih ljudi...i zažalila...što sam se ikada od njih odvojila. Od kad jesam, sve mi je pošlo naopako...i sad sam odlučila sve ispraviti...vratiti se na stari put kojim sam krenula...na Tvoj put...i vratiti se tamo gdje pripadam... Budem, zar ne? Pomoći ćeš mi, Gospodine...zar ne? Vratit ću se uz staru dobro poznatu melodiju..."Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine, moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale..."...vratit ću se...i biti sretna. kad za to dođe vrijeme...
Bog vas sve blagoslovio
Pusa


...miss that silly little smile...


Sjedim do Tvojih nogu, glave pognute,
ne mogu pogled dignuti, gledati u Tebe.

Šutim, srce Te želi, Tvoje usne ne govore,
znaš sve moje misli, sve moje molitve...
Sjedim do Tvojih nogu, pružam ruke drhtave,
suze polako klize niz moje obraze.
Pružaš ruke, dižeš mi lice, Tvoje oči mi govore:
"Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!"