01 March 2008

Ljubav...NA KOLJENIMA...



Kriva sam,
pred Bogom i pred ljudima,
takva mi je sudbina,
ne misli da ponosna sam na to što nisam anđeo.
Kad zavodim ne volim,
Kad prevarim ne zažalim,
a samo tebi sanjam da se vratim ponovo.


Evo me, slobodno mi kaži ne,
zaboravi me ili se navikni da nemam krila,
nikad nisam bila anđeo.
Kad zavodim ne zavolim,
Kad prevarim ne zažalim,
a samo tebi sanjam da se vratim ponovo.

Voli me iz inata,
voli me bez ostatka,

voli me bilo gdje sam,
baš takvu kakva jesam.
Voli me kad me nema,
voli me pored svega,
voli me kad nijedan baš
razlog za to nemaš.



Pogledaj me! Još jednom...zadnji put ako tako mora biti...ali me pogledaj. I reci mi što ti je na duši. Poslušat ću te...sve do posljednje tvoje riječi i čuti ću te.
U moje će srce ući svaka tvoja misao, svaka tvoja riječ koju si mi uputio. I znam... onda ćeš stajati ispred mene i čekati...čekati da ti ja uzvratim koju riječ, ali neću. Moje je srce nažalost prepuno...ili pak preprazno za takav dar. Ti nisi toga vrijedan. Kad se sjetim svega što smo skupa prošli, nekako mi navru oči na suze. Nekako se ražalostim kad se sjetim što si mi prije sve govorio, što si sve činio sa mnom ili pak za mene. Da, uspomene su najveće oružje koje čovjeka može uništiti. Za mene barem, ono najsmrtonosnije. I prije sam provela sate u kutu svoje sobe, dok su suze klizile niz obraze...i razmišljala o tebi. Sanjala o tome da ćeš mi se vratiti...da ćeš doći, podići me iz ove prašine i odvesti. Ali ti si ostao zakopan u svojim uvjerenjima, svojim željama i za mene nisi nikada mario. I sada, ne znam je li to Božje ili đavlje djelo, stojiš tu preda mnom. Stojiš i gledaš u mene. Ispričao si se za sve, za to koliko si bio lijep, koliko si toga krivo učinio. A ja...samo stojim i čekam...čekam kada ću se probuditi iz ovog sna... Možda i neću. Čekaš moje riječi, a ja ne znam što da ti kažem. U meni pušu orkani osjećaja, orkani sjećanja...i zaista ne znam što učiniti. Gledam u tvoje duboke tamne oči što su me tako divno znale gledati kad nitko drugi nije gledao, onako po skrivečki...iako su svi znali. Gledam u tvoje usne i znam kako su me nježno te usne par puta poljubile...koliko sam samo ljubavi s njih popila. Gledam u tvoje ruke i sjećam se kako su me divno grlile, kako sam se u njima osjećala najsigurnije kad mi je bilo najteže. Sakrio si tim istim mekim dlanovima moje oči da ne gledam strahote oko sebe, pokrio si tim istim dlanovima moje uši da ne čujem nikakve ružne riječi koje su drugi o meni govorili ili pak da ne čujem tihi šapat istine što mi je šaputao. Da...nisi želio da išta čujem...i vjerovala sam samo tebi. Iako sam znala, vidjela kako druga žena hoda uz tvoj bok. Oh kako sam samo zamišljala kako te druga ljubi, kako drugu grliš u naručju i šapućeš tihe riječi. Znala sam...i znam i dalje...al eto, kao da je sve izbljedilo. I sad si tu ispred mene i ja te ne želim. Ne želim jer je moje srce umrlo, utopilo se u suzama...umrlo od ispraznosti i tuge. Prekasno je. I krećem dalje. Našla sam nove ruke da me grle, našla sam nove usne da me ljube, našla sam nove oči da se u njima utapljam, našla sam nove dlanove da me skrivaju, da me štite... I žalit ću. Vjerojatno ću žaliti. A to ne želim. Zato ću ti prići tako poniznom tu pred mojim nogama, pružit ću svoje ruke oko tvoga vrata, približiti se...poljubiti te...i posljednji put se prepustiti tvojim dodirima, tovjim poljupcima. Znat ćemo i ja i ti da će to biti naše posljednje što imamo, i suze će tiho kliziti, ali...ali bit će iskreno.

Dočekati novi dan na koljenima, izmrcvaren od muka, jada i suza što su te mučile zadnjih dana. I kada nakon kiše napokon dođe sunce, opet je teško ustati. Teško ćemo prihvatiti kako su stare muke gotove. Uvidjela sam da čovjek...kao da ima neku iskonsku težnju za patnjom. I u onim sretnim danima, samo ćemo gledati, čekati...iščekivati one tužne trenutke...kada ćemo opet gledati brodolom našeg života. Bojimo se da se taj prizor ponovi, ali opet riskiramo i krećemo dalje. To sam i ja napravila, ali eto...opet se osvrćem oko sebe, iza sebe na sve ono što je prošlo i čekam... Znam. Čekam.


2 comments:

Unknown said...

Malena... ne znam što bih ti rekla... stvarno ne znam...

Anonymous said...

Tužan post... Žao mi je što ti se to događalo, ali valjda će budućnost biti sretnija.