LUUUUUUDA!! Do kraja...=P

KO DA JE OVO NAJLUĐE KAJ STE IKADA VIDJELI???

They
tried
to
make
me
go
to
rehab...
but
I
said:
NO
NO
NO
NO
NO
NO
!!!!!

Btw, koje boje je tvoja olovkica??? =P

CHAPTER II. Gruda do grude...zajedništvo!

Samo da zauvijek ostanemo skupa...

Evo pao je prvi snijeg. Samo se nadam da će se održati do mog rođendana! =)=) nije to taaaaaaaako daleko...=P Moram sad ispričati kako mi je bilo uistinu prelijepo u Dugoj Resi. Isprva nisam poznavala nikoga, ali sam sad i u praksi vidjela koliko nas zajednički rad i druženje mogu povezati. Zajednički ručak, pa neozbiljne probe...=P i na kraju kruna našeg rada...PREDSTAVA!! Svi smo stvarno dali sve od sebe...i bila sam toliko ponosna na svakoga od glumaca...a i na sebe što sam svojim sudjelovanjem bila dio svega toga. Čak sam se i rasplakala nakon svog skeča... ali šššššššššš...da nitko ne sazna. =) Pa zajedničko grudanje...eh, taj snijeg... Probudile su se stare zimske radosti i osjetila sam se stvarno sretnom. Pa miris vruće čokolade ili kave... Pa zajednički ples... Smijeh... Zajedništvo. Ne znam koliko će mi itko vjerovati na riječ, ali meni sad svi ti ljudi toliko puno znače...ne samo oni koji su glumili, već i svi koji su u tome sudjelovali. Ma ljudi, vi ste meni zakon!! Nadam se da ćemo se opet uskoro vidjeti..jer evo svanulo je novo jutro, a meni već toliko falite! =( Ovim putem i jedna veeeeeeeeeeeeeeeeeeelika pusica mom Grgiliju!!! Neopisivo mi je bilo drago vidjeti te...ma, vidio si i sam...pokazala sam ti to. I peremo prozore...pa vozimo auto...VOLAN!... ŽMIGAVCI!... BRISAČI!... KOTAČI!... HAUBA!!!! Hehehehehe!!

1...2...3...4...1...2...3...4...HA!!!!
1...2...3...4...1...2...3...4...HA!!!!

Hoću slikice što prije!!!

CHAPTER I. Da se barem tuga topi kao snijeg

Ne dajte mi noćas prijatelji moji,
ne dajte da odem s njim...
Slomit će mi srce...
Nemojte mi dati da vas opet ostavim...
...prijatelji stari...

Dala sam ti sve... Moje si jedino blago. Drugi mi mogu nuditi cijela kraljevstva i bogatstva, ali ja želim samo tebe. Želim biti s tobom. U meni se trga toliko toga. Svaki dan proživljavam borbu sa samom sobom...borim se protiv svojih strahova, sumnji...samo da ne posrnem...da se ne udaljim od tebe...što inače radim kad se bojim ili kad previše sumnjam. Pobjegnem. Al od tebe ne želim nikada otići... Zašto onda ti mene guraš od sebe? Što je udaljenost od 70ak kilometara za postojanu ljubav? Što je razdvojenost od podneva do navečer kad smo preživjeli i dulju razdvojenost? Ne znam...odakle sad taj problem? I to je bila velika bitka u meni, ali nisam mogla druge iznevjeriti i otišla sam...možda zato jer sam mislila da ćeš me poduprijeti...da si ti uz mene, ali čini se da sam se prevarila. Otišla sam...upoznala toliko novih ljudi...tako se lijepo veselila...i onda se tebi javila...i onda se rasplakala. Ispadam licemjer, a ja to nikako nisam. Ti me činiš takvom, a to ne želim. Ja tebe uništavam? Razmisli malo dragi moj... Koliko sam puta i bježala s faxa...i otkazivala susrete s dragim prijateljima koje nisam godinama vidjela...sve zbog tebe...i samo bila doma i čekala tvoj poziv. Pa nitko normalan to ne bi radio!! I toliko sam se puta željela promijeniti, ali nisam mogla. U daljini odzvanjaju stihovi "Lagao bi sebe da je ne volim, ali srce ne da da se prevari. Lagao bi ljudima da mi nije stalo, kad bi srce dalo...!" I poželim si iščupati srce...neka me vrag odnese ako lažem...i željela sam da više ništa ne osjećam, ali ljubav prema tebi mi nije dopustila. Protiv ljubavi se ne možemo boriti. I koliko to očajno željeli...pobjediti ljubav u nama i iskorijeniti je...to nije moguće...i uvijek ćemo iz te borbe izaći kao gubitnici. I tada ću pasti na koljena i shvatiti da se bez ljubavi ne može. I zaboljet će me nanovo tvoje otrovne riječi...tvoje sumnje...tvoje nepovjerenje...i boljet će. I patit ću. Ali onda se ona Ljubav čudesno očituje...i s usana mi se otme samo kratak uzdah: "Vrijedan si toga...!" Što onda više učiniti? Osim moliti te da mi vjeruješ...da se odupreš tim sumnjama...da vjeruješ u to kad iz mojih očiju čitaš koliko mi je do tebe stalo...koliko sam sretna uz tebe... Molim te, vrati mi taj osmijeh i javi se...vjerujući mi...i otopi tu tugu kao snijeg što je zatrpao srce moje...

Ako ako ima boga...ti me pogledati nećeš...
Ako ako ima boga...vratiti se nećeš...

POČIVAO U MIRU BOŽJEM...DOVIJEKA

"Kako došao tako i otišao...
i dabogda se više ne vratio!"
(epitaf dragom prijatelju)

Predragi!
Okupili smo se na ovaj prekrasan dan, kada nas žarko sunce s visina i vedro nebo pozdravljaju s osmijehom na licu, kako bismo ispratili našeg dragog prijatelja Kolokwieja! Napustio nas je u najtežim trenucima našeg života, kad nam je najmanje trebao, i na tome mu od srca zahvaljujemo. Jučerašnji dan bio je povod ovoj našoj današnjoj sreći. Naš brat preminuo je u zadnjoj klupi učionice A313 na trećem katu premilog Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nakon teške borbe s kroničnom bolesti, dragi naš Kolokwie se predao. Bila je to krvava bitka za vlastiti život o kojoj će se još dugo pisati, ali bratu našem nije bilo spasa. Gospodin ga je pozvao u svoje naručje da nas oslobodi muka. I na tome mu od srca zahvaljujemo. Kolokwie naš dragi bio je dobar prijatelj. Iz svakog od nas izvukao je onaj maksimum, onaj neviđeni trud. Žalosno je samo što je svoje posljednje atome snage usmjerio upravo protiv onih zbog kojih je on sam i postojao. Mogli bismo to tumačiti kao znak njegove izdaje njemu zasigurno dragih kolega studenata, ali nećemo mu ništa zamjeriti jer znamo da su njime upravljale Više Sile. I zato odajmo posljednju počast našem prijatelju Kolokwieju. Pogledajmo posljednji put na njegovo mrtvo tijelo s nadom da se nikada više ovako nećemo susresti.
Budi pozdravljen!
Sretno izgorio...!
Amen!

Otišao je, aleluja!
Aleluja! Aleluja!

DEKICA...MRAZ NA PROZORU...VOLIM TE!!

U ovo malo života već sam svašta probala,
i nemir i suze,
kakvog je okusa izdaja.
Svako dno bila je nova stepenica.
Nisam pala koliko bila slomljena...

And the new day has come...

Novo jutro. Sunce na obzoru...mraz na prozorskom staklu...a ja zašuškana pod svojom dekicom. Oh, ne bi uopće izlazila odavde...iz svoje male sobe. Sinoć je bila jedna velika kataklizma...ništa drugo. Neopisivo sam se osjećala...toliko zgažena...toliko umorna...da nisam znala što bi sa sobom. Marširala sam sobom ko luđak...ili zarobljeni lav u kavezu. I samo sam željela izaći iz vlastite kože...jer sam se skoro ugušila. I onda sam zaklopila oči. I iduće čega se sjećam je grč u nozi koju sam jučer u takvom stilu skoro slomila. Btw, samo informacija...upropastila sam si skroz cijelu vanjsku tetivu. Dijagnoza: Napukla je! Jeeeeeeeeeeeeeej!!! =) koja radost...koje oduševljenje...da se samo okrenem na drugu stranu u krevetu. I zabuljim se u zid... Ne želim se pomaknuti. Čujem i neke daleke stihove...

Ja živim po svom što mi donese svaki dan.
Sama i svoja, nikom se ne opravdavam.
Život je ljubav-to se ne baca pod stopala.
Ja to dobro znam...jednom sam probala!

Sjećam se onih nježnih dodira sinoć...i želim se vratiti u taj tren...samo možda sa drugačijim završetkom te večeri... Samo to želim. Samo to...bez nekih velikih zahtjeva...samo njegove ruke na mojim ramenima...njegovo lice tik do mojeg... To sam mu i rekla...tako bi mogla i umrijeti. I uistinu sam to željela...
Evo okrećem se opet na drugu stranu...vrtim se u tom svom krevetiću...duboko skrivena pod dekicom. I razmišljam...i sjećam se. Bila je to sinoć užasna borba...krvava...umarajuća...ali je prošla. Pomogao mi je u tome i jedan dragi čovjek...mislim da mu je ima Izaija...i rekao mi je da mu je ovo 43. priča koju je ikada ispričao...Još se sjećam svake riječi...

"Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!
Kad preko vode prelaziš, s tobom sam;
ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
plamen te opaliti neće.
Jer ja sam Jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj."

Iskreno sam se kajala za svaku sinoćnju misao i svaku krivu riječ...osobito za one koje sam uputila protiv svog Gospodina...makar to čula samo ja. I onda sam se po nalogu dragog prijatelja Izaije prepustila u ruke Oca svoga...koji kao da mi je šaptao:"Smiri se, dijete moje najmilije, smiri se. Odmori se. Jer ja sam tu i nitko ti neće više nauditi, a sve će misli nestati poput praha na vjetru!" I tako je i bilo. Otac moj stavio me na počinak...laganim dodirom ruke zaklopio mi oči...i darovao mi mir. Onaj mir za kojim sam toliko tragala... I bila sam mirna... Bog blagoslovio ovaj dan. Stvoren samo za mene...Bog blagoslovio sve vas...

Ne postoji bol tako duboka
da slomi moju dušu napola.
Ja idem dalje tvrdoglavo iz prkosa,
ja idem dalje kao ranjena vučica.

AH TI GLUPI ČEMPRESI...(još jedan neophodan izljev gluposti...preskoči, MOLIM TE!!)

Jesen u meni tuguje
zašto sanjam čemprese.
Moje ceste ne vode
nikuda...
bez tebe!!
Jesen u meni caruje,
a u tebi proljeće.
Ni sunce ne može,
ne može kroz oblake...

Ma što da želim...sve je tako daleko...
Kiša. Tmurno vrijeme. Tuga u srcu. Što više reći za današnji dan. Prohladan, ali meni toliko puno hladniji. Nije me mogao prevariti niti rumen obraz niti male šale s prijateljima. Samo sam si rekla: nemoj se zavaravati! Ono što se PONOVNO dogodilo, moralo te kad tad ubiti. Kad bih samo bila hrabrija...
I sad mi žao...sve bi opet ponovo...
Ali stara sjećanja još uvijek jako bole. I nažalost, ne nose sa sobom stare ljubavi ili sretne trenutke, već muke, trpljenja, gadosti... Što reći na sve to...osim da je to hrpetina bljuvotine koja je eto tako sretno izletjela iz naše utrobe. No, sad ne govorim o pijančevanju i njegovim diiiiiivnim posljedicama, već o utrobi našeg života. Kad na gore naveden način iz nas izađu stari strahovi, stare traume i stari ožiljci postanu vidljivi...tada se osjećamo uistinu kao zadnji pijanac. Oh, poznat osjećaj...ali sad nema niti onog tihog odgovora da više neću piti...nakon tolikih gadosti... Ne, sad je tu samo prepuštanje slučaju...i ispraznosti...
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao...
I možda...ali samo možda osjetimo opet lagano podrhtavanje naše nutrine i negdje iz neke stijene nikne cvjetak...mirisni...šareni...cvijet naših snova...i uljepša nam dane. Umiri naše iznemoglo srce, doda boje u ove sive dane... Eh, što bi dali za samo jedan takav cvijetak...za samo mrvu crvene boje...
E, kamo sreće da sam pjevat mogao...
Ali crvena boja ne postoji...čak ni krv ne može obojiti ovaj moj svijet. A bogami krvarim... Ova večer donijela mi je strašnu borbu...krvavu...neizvjesnu... Borbu protiv kušnji...protiv osjećaja da sve valja skončati... No, ni ta krv ne ostavlja trag... Ovo je više uzaludna borba. Ona kojoj se ishod već dobro zna...
Ptice u bijegu...
I željela bi pobjeći! Opet taj motiv bijega... Kako plitko od mene, zar ne? To je najlakše...znala je to i Vesna Pisarović...ali znam i ja! I dalje sanjam o prostranim livadama u kojima se skrivam...u kojima rukama dotičem svaku travku mojih misli...i sretna sam. Samo je pitanje zašto svaki taj san završi jednim velikim požarom. A travke brzo gore...
...tišina gradi zidove...
I nakon svega ostaje tišina. Riječi se izgube poput tihog šapata u moru urlika. Čudno je koliko se trudimo vikati...izreći sve naše želje i molitve...a toliko dobro znamo da je uzalud. I onda čvrsto zatvorenih usta...i čvrsto stisnutih očiju čučimo u kutu vlastite sobe...i šutimo...
Zvoni zbogom...
I sve bih skončala. Sve bih prekinula. Na što bolniji...na što brutalniji način...nije ni bitno. Briga me više da li boli ili ne...samo da sve već jednom prestane. I odustajem. Ništa od Gibonnijevog upornog ponavljanja:"Non rinuncio a Lei!" ili po naški:"Ne odustajem!"...ah, i taj čovjek zna bezveze urlati na tom cd-u...
...riječi kazne Božje...
I koga krivimo za sve? Danas sam prvi put okrivila Boga...Nisam znala da ću ikada, ali čini se da vrijedi ona mudra:"Nikad ne reci nikad!"...Ostala sam šokirana nad svojim riječima i pokušala sam ugasiti uzavreli jezik svojim suzama, ali riječi su izletjele poput iskre..."Ti si kriv! To si ti dopustio...i sad si sretan! Ti si kriv!" Umalo da nisam završtala...od boli jer sam putem, izlazeći iz one hladne sobe...iz onog hladnog haustora...silazeći niz one hladne stepenice...uganula nogu. Bolilo je ko sam vrag...i dalje boli...ali ne marim. Još uvijek je tu šok. Kako sam mogla to izgovoriti??
Te tvoje usne opojne...
A krivila sam te Bože za sve...za svaki nježan dodir...za svaku tihu riječ...za svaki treptaj ljubavi... Zašto? Ne znam...a u biti Ti znaš!! Ti znaš odakle u meni taj osjećaj krivnje... i sad u ovim kasnim satima i osjećaj izgubljenosti, usamljenosti, sumnje... ZNAŠ!!! I zato sam te vjerojatno krivila...jer sam možda poželila da sam sve to izbjegla...i u biti sam željela sama sebe udariti...da uvidim kolika sam glupača...Ali nisam mogla... Znaš Bože da nikad ne bi mogla... Znaš da još uvijek vjerujem...
...još uvijek sanjam kako su me ljubile...
I tako bolne noge...bolnog srca...dođem doma...i pobjegnem. U biti, prvo sam si potpuno rasplamsala sumnnju sa jednim telefonskim pozivom...a onda sam pobjegla. Znanje kao moje najveće sklonište...osobito ovih dana. I bježim od uspomena...od asocijacija...od glazbe...od slika...od svega što me na sve to podsjeća...i samo šutim i pišem. Šutim i učim. Šutim i čitam.
Jesen u meni tuguje zašto sanjam čemprese...
No znam i još jednu stvar... Jednom će nestati te zadaće. Jednom će svi ispiti biti položeni. Jednom će škola zastati. I onda će biti pitanje kako se snaći... Tko zna, možda do tada svi problemi nestanu...tko zna...=P
moje ceste ne vode...nikuda bez tebe!!!
I na kraju će iščeznuti i ova silna sumnja...i sve ove slike u mojoj glavi. Mučna melodija će utihnuti i zasvirat će lagani sentiš...onaj dobar stari evergreen. I vratit ću se na podij...do tebe...u tvoje naručje...i opet ćemo zaplesati...kao da se ništa nije dogodilo...jer nećemo dopustiti da nas išta rastavi. Je li ovo pametno-ostati na podiju? I to je bijeg...ali dragi moj, tako bi s tobom bježala do kraja života.

Oprostite još jednom na ovom postu. Produkt je moje tjeskobe i maaaaaaale frustriranosti. A nađe se tu i ona dobra stara trema zbog kolokvija. Ne brinite, sve je ok. Već idući post bu mnogo veseliji, ali trebalo mi je ovo. Rekla sam vam već, moj ispušni ventil-to je moj blog. =) Usput, kolokvij je prošao dobro. Ako nisam zeznula diktat, bit će sve u redu. Tako da: USMJERENJE MOLITAVA ISKLJUČIVO NA DIKTAT!!! =P=P
Pusa svima...

Nisi se probudila,
zato nisi vidjela:
igrale su sjene...
Nek te dobri duhovi
i kraljevski orlovi
čuvaju od mene...

HEPI BRZDEJ TU JU...=)

Danas je dan...pun sreće sja...

Eto ljudovi moji...da vas upoznam sa ovom malom ribicom. To je moj braco. I na današnji dan...blagoslovljeni dan...napunio je svojih 14 godina. Jooooj kako je to slatko. Bilo ga je neopisivo promatrati dok je onako radosno skakutao po kući kad sam stigla sa faxa. Ujutro smo čestitke i pusice odradili još onako pospano...tako da je moj povratak s faxa označio savršeni trenutak! Predavanja su me zaista umorila...Danas sam imala skoro sve u komadu od 8 ujutro do pola 5 popodne. One preostale pauze sam iskoristila za učenje ili pak za brzi trk i trpanciju u menzi. Joooj kak sam bila ponosna na sebe kaj sam u kratkom odmoru prije Fonetskih vježbi kod Tonazzi uspjela skoknuti u menzu. Živio FER jer nije bio veliki red! Živjela fina hrana jer bih se inače skljokala od gladi! Dobro...povratak na Fonetske i juriš u grad po darček za moju bebu. Povratak u kvart i dolazak domeka. I tamo me dočekalo jedno malo lice sa širokim osmijehom na licu. Okice se sjale poput dijamanata...Okice koje su govorile:"Uuuuh seka je doma! Imaš kaj za mene, seka?" Prvo sam se pravila da nemam ništa za njega, ali nisam mogla odoljeti tom njegovom smješku...tim njegovim okicama. I pružila sam mu vrećicu...tako običnu od dragog Konzuma...sa dva čipseka...njemu najdraža! I bio je prezadovoljan. Nisam mogla vjerovati...tako jednostavno dijete...tako oduševljeno i onim najmanjim sitnicama. Znao je braco da nemam love...ali ipak sam mu priredila iznenađenje! S obzirom da znam koliko voli Harry Pottera...koliko je puta pročitao svaki dio...kupila sam mu novi nastavak! =) Bilo me je tako strah da su rasprodali sve primjerke, ali ipak sam našla. I bio je neopisivo sretan. Zasuo me pusicama...bio je stvarno sretan. Kasnije je otišao na engleski, a kad se vratio dočekala ga je i mamica sa novom web cam i preeeeeeedobrom tortom od čokolade! Mmmmmmm!! Njami Njami!! Joooj kako volim Zahericu!! =P I tako smo fino mastili brk sa choksicom!! =P Čovječe, glazura debela pola centimetra, ako ne i više!!! Uuuuuuuh!! Jedna šnitica...i već smo gledali u križ!! Hehe! Al eto...barem smo se skupa zabavili. Sad se braco prepustio mašti J.K. Rowling...ja eto malo vama tipkam...majčica gleda neki triler na televiziji...a dedica je u svom standardnom horizontalnom položaju!! =P I tko onda ne bi rekao da smo savršena obitelj? Hehe!

Sretan rođendan ti,
sretan rođendan ti,
sretan rođendan dragi Hrvoje,
sretan rođendan ti!

Pusa braco!

LIKE A CHILD AGAIN...

I`m not scared anymore
I`m not scared of dark
when I sleep with you.
And I`m feeling alive
and I`m feeling strong again
when I`m with you.

Kako je dobar osjećaj kad se toliko čekanja napokon isplati. Toliko sam ga čekala. Oh, Mačak moj. Prošli smo tolike kušnje...toliku pustinju...toliko dugo razdoblje razdvojenosti. A sad smo napokon ponovno skupa. Što sam više mogla tražiti od Gospodina nego da mi da moju ljubav? Da mi te vrati...da te mogu dotaknuti...da te mogu pogledati...da te mogu čuti... I to mi je donio utorak. Blagoslovljen bio dan kad sam tebe ugledala...kad sam se u tebe zaljubila...i sada opet ovaj kad se moja ljubav vratila.

Oh sweet thing I`m born once again...
For you my sweet thing just like a baby again...

Taj utorak. Zbog tebe sam preskočila predavanja taj dan. Sastavila sam savršeni alibi i ispriku i nisam otišla na fakultet. Nije me bilo briga. Samo sam tebe željela vidjeti. Željela sam to više od ičega na svijetu. No, ti si uporno taj dan naš sastanak odgađao. Neprestano su ulijetali neki poslovi... Čak si mi u jednom trenutku poslao poruku da ipak odem na predavanja...da si zapeo u poslu...da ćeš me cimnuti. Bila sam ljuta...neizmjerno bijesna...i željela sam sve ostaviti...napustiti svaku općenitu ideju o tome da se vidim s tobom, ali sam isto tako znala da je to nemoguće. Tako sam uz glasnu riku bijesa tiho jecala s šapatom na usnama...riječima molitve da te moje oči vide...da te moje ruke napokon zagrle. Bila sam uporna u molitvi. Iskreno, dugo nisam tako iskreno i samopouzdano molila za nešto...za nekoga...ali ovaj put sam vjerovala u ostvarenje sna...u uslišanje molitve. Sve sam sumnje bacila iza sebe. Pokajala se za svaki grijeh...za svako očajavanje...za svaku i najmanju sumnju...i iskreno molila za taj čisti dar ljubavi.

You make me happy and I hope you feel the same.
You make me feel just like a child...a child again!!

Na kraju....tvoja je poruka stigla. Poput utvare iskrala sam se iz kuće...jureći koliko me noge nose...samo da stignem do tebe. Moj saveznik bio je i hladan vjetar što je parao obraze. Nosio me na svojim krilima...poput anđela...samo da me do tebe odnese. Tijelo je posustajalo, ali duh je bio toliko jak...ljubav u meni...želja da te vidim...bili su toliko veliki da nisam osjećala umor. Više je sve izgledalo kao da letim...kao da ne dotičem tlo...kao da me nešto samo nosi na moje odredište...tamo gdje zaista pripadam. I to je bio tvoj kućni prag. Tu me ostavio dragi moj vjetroviti prijatelj ostaveći mi lagano rumen obraz kao znak blagoslova. Ja sam mu kao znak zahvalnosti ostavila vrata tvog stana otvorena...da ih on zalupi...i da nas čuva. Osjećaj je bio nevjerojatan. Opet ući u tu sobu. Lagano skinuti cipele...ušetati u sobu. Ti si me već čekao na vratima pozdravljajući me laganim dodirom svojih usana... Zagrlio si me i lagano me primio za ruku. Uveo si me u sobu...ponovno lagano zagrlio...još nježnije poljubio...i položio na svoju postelju. Kolike su uspomene u tom trenutku navrle. Uhvatio si me oko struka i stavio glavu na moja prsa...tiho uzdisao da sam ti nedostajala...da si sada sretan... Kad se sjetim... voljela bi ti vjerovati da iskreno to misliš. Ležali smo tako isprepleteni...tijela su nam gorjela...no meni je bilo dovoljno i to što te napokon grlim...što te držim u naručju...što ljubim tvoje meke usne. Znam...imali smo drugačije planove za tu večer, ali ja sam tu večer živjela i za najmanje djeliće tvoje pažnje...tvoje ljubavi. Ne zamjeri mi... Želim samo leći tu pored tebe...da me zagrliš...da me poljubiš...i da tako usnemo. Da nas nitko ne smeta...da tako ostanemo...zauvijek!

And the days run away
like wild horses run away when I`m with you.
And I`m breathing you in just like the morning air...
and I`m wrapping you around just like a skin to wear!!

Kad sam došla doma srce je neumorno lupalo. Željelo je iskočiti iz grudi od sreće. Razum me želio podsjetiti na svu tjeskobu, ali mu nisam dopuštala. Barem tu večer nisam željela zasjeniti svojim autosugestijama... Vjerujem mu. Vrijedan je toga...vrijedan je svega... Koga briga ako griješim. Ja ću se potruditi da grešaka ne bude. VOLIM TE MAČAK!!!

And I`m feeling alive
and I`m feeling strong again when I`m with you.
And it hits me jut like a runaway train,
and it blows me away just like a hurricane.

KAKO BIH ŽELJELA...NESTATI

Tebi je lako jer ti imaš mene,
a šta sam za to dobio?
Na kraju ćeš me ostaviti...
Eh, to bi i blesav vidio!!

Od zadnje subote sam jako razmišljala o svojem osmijehu. Nije ga dugo bilo. I u biti nisam niti razmišljala da li bi se trebala smijati ili ne... Nije mi bilo bitno...živjela sam u svojoj kolotečini u kojoj se definitivno nisam snalazila. I dalje se ne snalazim. No, dogodilo se par stvari koje su promijenile moj pogled. Barem malo razbistrile tu mrenu.

Poneka ljubav možda vrijedi bola...
moja i tvoja više ne...

Subota navečer. Najbolja prijateljica ima rođendan. Ne smijem izostati. Druga prijateljica isto zove na cugu. Ide odabrana ekipa. Ne smijem izostati. Mačak zove. Javlja se mogućnost da se vidimo. Ne smijem izostati. I tako se slože tri stvari. Svaka zahtjeva svoj prioritet. Ne znam što učiniti. No, puštam srcu na volju da presudi. Rezultati su me malo preplašili, ali učinila sam sve onako kako sam osjećala.
LAGALA SAM.
Glavni prioritet postao je roćkas moje Najdraže. Redoslijed je dalje bio ovakav: otišla prvo frendici onoj na cugu. Završili u Baschieri2 na klopi. Papala sam rižoto s plodovima mora. Hobotnice izlaze na uši. Gorak okus u ustima. Užurbani pogledi na sat. Mobitel ugašen. PRVA LAŽ! Dižem se od stola. Sastavljam priču da jurim na vlak...da putujem u Ogulin. Jurim na tramvaj. Sljedeća stanica: Glavni kolodvor! Susret sa ekipom iz razreda iz srednje: Kod Konzuma! Kupuje se cuga. Ide se piti. Mobitel ugašen. U glavi košmar. Sjedimo na klupicama iza Tomislava. Alkohol opija žedne usne. Dalmatino...najbolji prijatelj! Malo vina...malo previše mineralne...! Misli pokušavam utopiti u toj čašici, ali mi ne ide. Lagani domaći hitovi vrte svoje verse i note dok mi se srce trga. Al opet...ne skidam osmijeh s lica. Iskren je. Nisam se čak niti napila kak bog zapoveda. Ali sam bila sretna. I tu sam srela Njega. Toliko opušten...nasmijan...bio je moje sunce u tamnoj noći. Njegov osmijeh probudio je moj...šale...zezancija... Koliko sam samo uživala! U jednom trenutku...čist slučajno...dok sam mu točila piće u čašu...dotakla sam mu ruku. Protrnula sam. Nisam shvaćala o čemu se radi. U glavi mi se vrtila slika Mačka kako se ljuti na mene...kako bjesni...kako sumnja...a sada ispred sebe gledam ovog nasmješenog dečka koji mi prilazi toliko jednostavno...toliko razigrano! I tako je bilo super... Maknula sam se na trenutak. DRUGA LAŽ! Pretvarala sam se da razgovaram na mobitel. Izmislila neku priču o prijateljima koji pijani idu Goricu pa sam zabrinuta i tražim malo mira da se čujem s njima. Tako je nekako išla priča...ni ne sjećam se točno. Maknula sam se dalje i razmišljala. Pokušala naći snagu da se saberem, ali to ove večeri nije postojalo. Nerazumnost... NE! Spontanost!!! Policija dolazi. Tjera nas. Igrom slučaja završavamo na Kvatriću. Ruku pod ruku hodam s Njim. TREĆA LAŽ! Izmislila da mi je hladno. Željela sam da zimska jakna na meni postane nevidljiva. Hvala bogu na lošoj cirkulaciji i hladnim rukama. Zavukla sam ruku u njegov džep. Osjetila tu toplinu i kao omamljena se smješkala. Neopisivo sam se dobro osjećala. Kolektivno gledanje frendice koja riga. Smijeh...riječi utjehe i podrške...slušanje Agramera s njegovog mobitela. "Ako ako ima Boga, ti me pogledati nećeš...ako ako ima Boga vratiti se nećeš!" Nisam bila svjesna da je to postala naša pjesma i da Boga ipak ima. Iduće odredište bio je birc na Kvatriću. Gužva. Prima me za ruku i vodi me. Ja ga slijedim. Dance ritmovi uzdrmali ekipu i podigli atmosferu. Izvijam bok dok hvatam njegov pogled. U jednom trenutku nađem se u njegovom naručju. Njihali smo se u istom pulsirajućem ritmu. Bili smo kao jedno usklađeni. Njegove ruke me čvrsto drže lagano se spuštajući sve niže. Njegov uzavreli dah na mom vratu i strast u krvi što je palila moju kožu pod njegovim dodirima. Čarolija. Dok je glazba svirala mi smo živjeli u svome svijetu. Da zametnemo trag? Malo plešem s drugim frendom...malo s trećim...al ni jedan nema onaj njegov dodir. Onda me uhvati prijateljica. Gleda me u oči i čita me. Ne shvaća što izvodim, a ne znam ni ja. U glavi mi bubnja ime mog Mačka. Čvrsto zaklapam oči da ne vidim sada Njega...sada ga više nisam željela vidjeti. Mačak... Bio je maleni šapat. Glazba je u meni oslobodila ono divlje...one pokrete kojima se izražava strast...kojima se izražava žudnja... Znala sam da mi Mačak previše fali i da ta neutaživa žeđ izlazi na površinu. Mačka nema da tu provalu dočeka...da dočeka sve te moje emocije kad izbiju na vidjelo...i eto...javlja se očaranost Njime. A toliko znam koliko je to krivo...koliko loše... Nastavlja se ples. Bježim od Njega. Ne mogu više...ne smijem...jer nemam snage da obuzdam svoju strast koja izvire na šavove mog tijela...moje duše...cijelog mog bića. Ne želim Mu prići...ali opet se nađem u njegovom naručju. I opet te njegove ruke...njegov dah...i ritam u nogama. Željela sam da sve prestane? Da pobjegnem? Da! Ne! Ne znam... Odlazak kući. Četiri su sata...jurim doma. Trpam se u auto s jednom ekipom i bježim van. Prije toga čekanje u redu za garderobu. Zelena vesta. Zimska jakna. Pamtim svaki detalj. Išli smo prema van. Opet me primio za ruku. I uto u glavi nastala blokada. Točno sam znala što moram učiniti. Nekako su me Agrameri natjerali da se moram oprostiti s Njime. Bio je moja inspiracija...moja sreća...moja strast, ali znam da ja imam svog Mačka. Imam ga...a Njega čini se nikada neću imati...tako barem naša pjesma kaže. I u tom trenutku sam znala da mu moram zahvaliti na svemu. Ostaviti svoj pečat... I tako sam ga povukla unazad za ruku. I poljubila. Kratak poljubac. Savršen dodir usana. Kratak pogled u zbunjene oči i bijeg. Vani opet riječi rastanka. Zagrljaj. Mislila sam prvo da se više do njega ne vratim. Učinila sam svoje i sada mi valja samo pobjeći. No, vratila sam se. Zagrlila ga. I onda mi je uzvratio poljubac. Lagano su njegove usne opet dotakle moj obraz i samo je osmijeh ostao na mome licu. Utrpala sam se u auto. Zadnji pogled. I zbogom...

Ti si samo trag u pijesku...
gorka brazda koja nestaje...

Stigla sam doma. Vrtila film još dugo...dugo u noć. Upalila mobitel. Mačak me zvao 5 puta tamo oko deset navečer. Odmah sam vidjela njegovo bijesno lice. I zaplakala sam. Ne zbog grižnje savjesti...nego zbog tuge što mi nedostaje... Mačak je moja ljubav i On mi je samo to pokazao. Onaj poljubac samo je nebeski znak zahvalnosti jer pjesma je tako odredila. Ja se vraćam u svoju kolotečinu. ČETVRTA LAŽ! Mačku nisam rekla da sam uopće izašla van. Sve je u redu. Sve mi je još poput sna. Možda sam sve to sanjala? Moram provjeriti kod svoje Najdraže! =P Nije san...stvarno je bilo...ali ja ne osjećam ništa. Samo tjeskobu jer je pjesma opet odredila dio mog života. On mi se više ne javlja...ne želi...kao što pjesma govori. Savjest je mirna. Odlazim. Zbogom Njemu...dobro jutro Mačku! Sve neka bude mala tajna...sve neka bude bolna uspomena...


Danas otvaram oči
nakon svih ovih godina.
Niti ja voljeh tebe,
nit si ti mene voljela.
Samo stara navika je ostala!!