ZA TEBE MOJA LJUBAVI...

Samo reci što da učinim...
Pružam ruke daleko pred sebe
samo da te dotaknem...
samo da budem kraj tebe...
Jer ti si smisao mog postojanja
u ovim sferama...
Ti si moja riječ kad ostanem bez njih...
Kao što i ja zborim kad tebe nema.
Ti si moje svjetlo kad ostanem u mraku...
Kao što i ja osvjetljavam tvoj put.
Ti si moja snaga kada padam nice...
Kao što i ja tebe podižem.
Moja si inspiracija...
Trebam te...

I šaljem ti sjaj oka mog
da ti svjetli poput svjetionika
u danima izgubljenosti...
i tihu riječ utjehe
što se polako otiskuje s mojih usana...
da te tješi...
da te podsjeti da sam tu...
Šaljem ti i suzu iz oka
da poplavi sve tvoje tuge
i odnese ih poput bujice
što ispire blato...
Šaljem ti svoj osmijeh
da ti bude najjasnija slika
u danima kada se sve zamuti
poput podivljalog izvora...
kada misli jure poput vlakova...
Šaljem ti sebe cijelu
u svakoj zraci sunca,
u pjevu ptica
i žuboru potoka.
Uz tebe sam...
kad god me zatrebaš...
Samo zazovi moje ime
i ja dolazim...
Oblaci su mi prijatelji,
vjetar moj vječan saveznik...
Stići ću.
Neću kasniti...
Čekaj me...
Traži me...
jer to je smisao mog života...
živjeti za tebe!

MOJOJ MRTVOJ LJUBAVI...

Utihnula zvona crkve.
U tišini izlazim
još mi ostale ruke sklopljene...
Navika?
Moguće...
Misli jure poput vlakova,
a noge same odvode moje tijelo...
izmoreno tijelo...
daleko odavde.
Kao da ne pripadam ovdje...
Kao da negdje daleko postoji nešto...
nešto što mi pripada.
I potrčim brže.
Ljudi me dozivaju
ali ja se ne osvrćem.
Trčim koliko me noge nose
ne zastajkujem.
I stižem na ono naše staro mjesto...
tamo gdje smo provodili sate...
cijela popodneva skupa.
Tamo gdje su se naše usne radosno susretale...
gdje su ruke grlile ono meni najmilije.
I vidim...
stara klupica još pod onom lampom...
još urezana naša imena.
I sjednem.
Uzdahnem.
I gorko zaplačem.
U daljini negdje škripa kočnica...
jauci boli...
miris tople krvi na vrelom asfaltu...
Boli...
Boli sjećanje...
neizmjerno boli...
ali znaj maleni...
da još živiš u meni.

Zbogom...

...jutros iznenada...nestade...bez traga...

Može li čovjek u potpunosti pasti u neko bunilo?
Može li barem u jednom trenutku biti potpuno neuračunljiv?
I tada postupiti na onaj najanimalniji način...

Može li?

Ja bih voljela...

I onda ne bi marila...
...ni za što...
Promatrala bi ljude oko sebe kao vlakove na kolodvoru.
Svakoga bi ispraćala sa smješkom...
U biti bi ih mrzila...
Tada bi voljela pasti u bunilo...
Neka me pere temperatura...
...neka suze gase izgorjelo srce...
I ustala bi...
pošla do prvog vlaka...(ili auta)
...i razbila mu šajbu!!
Čime?
Golim rukama ako treba...
...ali učinila bi to!!

I bolilo bi...
...i ruke bi pekle...
...ali srce još više!!
I plakala bi...
I žalila bi...
ali učinila bi to...
Vlastitim bi rukama rušila svoj svijet...
...ako treba...
...ako smatram...
...da je sve to toga vrijedno...
I ne bi bila svjesna što činim...
I molila bi nebo da mi pomogne...
...a pristiglo bi podzemlje!!
I otišla bi...
Otišla bi...

Jer znam...
...zna prokleto srce...

Svega si vrijedan Čovječe!!
U mom životu si svega vrijedan!!
I oprosti zbog svega...
Opet ću pasti nice pred Tebe!
Molit ću oprost kao da sam toliko toga učinila lošeg...
...kao da sam kriva...
I poput zadnjeg kriminalca povući ću se u svoj kut
i moliti Te da mi se smiluješ...
da pružiš svoju ruku prema meni...
da me uzmeš k sebi...
Da se nađem u Tvome zagrljaju i da se osjetim sigurnom...

Ti si moj Čovjek!
Ti si moja Nada!
Ti si moja Ljubav!

I štogod treba...
...ja bi za Tebe učinila...
I najsvetije riječi...
...one posljednje kad se tijelo predaje...
...te bi riječi posvetila Tebi...
Ti si jedini koji me poznaje...
Ti si jedini koji me ikada iskreno i uistinu volio...
I zato Tebi dajem svoj najveći dar...
Čedo naše ljubavi u liku riječi na drhtavim usnama...

...volim Te...

I JUST CALLED TO SAY...nothing...

I ja ću noćas leptir postati
a ti za mnom nećeš suzu pustiti

Gdje mi duša spava
nikad nećeš saznati
pokrit će me, draga, žuto lišće ljubavi

I ja ću noćas leptir postati
a ti za mnom nećeš svijeću paliti

Gdje mi duša spava...

I ja ću noćas k nebu letjeti
a ti za mnom nećeš ruke sklopiti

Gdje mi duša spava...

Nekako mi riječi ovih dana više ne dolaze. O čemu pisati? Što reći? Kada srce samo šuti, kada se razum bavi drugim stvarima, kada tijelo uživa... Ne znam. ne zamjerite mi. Isto tako se ispričavam kaj ne ostavljam commove na vašim dragim blogovima. nema me uopće na kompjuteru. Zahvalite to mom dragom bratu, ali nema veze. Danas sam tu stigla i ne mičem se dok sve ne završim. Idući post će biti zanimljiviji, obećajem! Sad idem na hodočašće... Bye! Pusa

COME AND RIDE WITH ME...

Just a reminder which car is the best car in the world...=)

Čim sam danas spomenula kak nemam pojma kad bu Mačak sredio Calibru, on mi javlja kak mu je Calibra upravo stigla u radionu. Tak da ti uskoro dolazim s Mačkom pod prozor, trubim ti, a ti siđi pa vidi...



Pusa


P.S. Naravno, ovo je autich u koji sam se zaljubila... Kaj si ono rekao M? Nikad u autu? E pa, u ovom autu definitivno DA!!! =P=P=P=P=P=P

CRVENA JABOLKA ilivam ga "kako se dobro provesti bez proklete ekipe"

Nekako s proljeća uvijek meni doluta
Neka čežnja tamna...
Tiha mudrost davna...
Spuštamja stare kofere na perone sudbine
To je miris zrelih godina...
Moj kaput baš je težak najdraži!!

Ne ispadne sve onako kako smo planirali...

I sad onaj najiščekivaniji post!! Drago mi je da vam iskreno mogu reći da mi je bilo savršeno na koncertu!! Žera i ekipa su to odradili baš u onom svojem stilu. Dobro poznata statika Žere na pozornici i dobro poznata ludost najboljeg bubnjara na svijetu!! =P Moram se i pohvaliti da nisam znala možda samo dvije ili tri pjesme, a od ostalih sam znala čak i sve riječi!! =P Stare one laganice samo su mi nježno izmamile suze u oči. Mnogi su mi ljudi prolazili glavom... Pitala sam se zašto si dopuštam neke stvari, ali u nemoći da otkrijem odgovor (ili ako sam skužila da je odgovor ljubav) samo sam još jače pjevala, iz dubine duše odzvanjale su riječi... Znala sam da putuju daleko...preko ove površine jezera Bundek...preko ovih drveća...preko ove Avenije Bundek (strgala sam se kad sam prvi put čula da se to naziva "avenijom"!! Bwahahahahahaha!!)! Iskreno, znala sam kuda putuju ti versi i te note... Neka idu... Nije me briga...

Volim te, djevojčice, dok se nebo zatvara...

Samo da vas podsjetim da mi je plan bio da budem od 2 popodne "na terenu", ali ispriječile su se neke stvari: curke iz Time-a se ne javljaju, dragi je u gužvi, mamurluk me puca cijelo jutro (iako mislim da mi je pospanost bila glavni problem)... I ti "problemčići" su me naveli da pošaljem sve njih u krasni k.... i da poželim da nikoga ne vidim!!! Nije došla ni moja najdraža, ni Bombončić, ni Kokolo, ni ekipa starog Morskog Vuka... Nitko nije došao!!! A sve sam ih zvala... =( Čula sam da su se Stari Vukovi skucali na Dalmatinskoj večeri (i Kokolo je bio s njima), Najdraža nije smjela zbog staraca, a Bombončiću se nije dalo... Ostala je samo moja Sunčica, ali nije bilo potrebe da se ful rano nalazimo. Našle smo se oko pola 6, a do tada sam trunula sa stilom...onako kako samo ja mogu... Razmišljala o svima... Prijatelji mi govore kako se ne javljam i sad ih poželim iznenaditi...a njih nema... A kaj ću im ja?! Sorry, ali prošao voz u kolovoz... Mačak je druga priča... Mislila sam ga zvati sa sobom, ali on ne sluša Crvenu Jabuku, a i zbog dotičnih razloga sam bila uvjerena da ne bi htio ići sa mnom... Ne znam zašto, ali tako je!! A još sam i znala da je u gužvi... Nije bezveze zašto ovo spominjem...samo pratite priču!! I tako... odustala od svih i krenula svojim putem...

Neka vrište naše ulice...neka krene zabava...

Otišla kod Sunčice da se ona obuče... I tak mi se lijepo sredila!! =) Čak je i meni (zbog spleta različitih okolnosti) posudila svoju majcu! =) Stajala mi je savršeno... Sunčica je bila ponosna na mene jer mi je majca toliko dobro stajala da mi ju je htjela pokloniti...=P Ali vratit ću ja njoj majčicu... =) I kad smo se sredile ko dvije damice (baš smo bile fensi šmensi =P), krenule smo lagano putem Bundeka... Prije toga smo skočile u Veliki Park po cugu, ali moja Wrathly je već sa svojima bila načeta i bili su na odlasku što je bio očit znak da je cuge nestalo!! =P Tako da smo i ja i Sunčica "udrile 180tku" i krenule na Bundek!! Tamo se uvukle u ekipu (nismo začudo nikog srele) i smjestile na obalu Mora Našeg Novozagrebačkog!! =P Bio je prvo neki talent show (i mislila sam si da Nina BAdrić nemre baš tak falšati =S), a onda je krenula Jabolka!! =)=)=)=) Prije nego je sve počelo sjetila sam se svoje majčice i pozvala je da se nađemo!! kaj bu bila doma i kartala belu na kompu?! Nema šansone!!! I tako stigla i moja majčica... Našle se i ona prvu postaju napravila na pultu za pivu!!! =P=P=P Hehehehehe!! Moja majčica... I tak ona s pivom, ja žedna...nađemo se sa Sunčicom, smjestimo se i čekamo koncertich!! Tako je i bilo... Zajedno smo pjevale, njihale se i smijale do suza... Bilo je savršeno... Ja, moja mamica i moja odlična frendica...=) Tko bi tražio više?! =D

Bolja budućnost nije htjela nas da sačeka...

Onda je uslijedio niz evenata koji su mi malo pokvarili to savršenstvo:
1) Zvao me Mačak. Zapeo u nekom biznisu i dogovoru sa starcima, ali mu je najdraži dio razgovora bio kad je beskrupulozno izgovorio:"A mene ne bi zvala da se i ja provedem?" Srce mi je stalo...pokušala objasniti sve...ali ostao je taj užasan osjećaj...osjećaj srama, gađenja... Možda sam ipak trebala zaprkositi i njegovom poslu, i svim tim tajnim okolnostima i jednostavno riskirati... Zar bi profitirala? To nikad neću saznati...
2) Majka ugledala Robija... I rekla mi to, ali prekasno jer je već negdje nestao... Bila su samo mukla pitanja: Je li bio sam? Jel bila s njim i cijela ta bagra iz župe? Jel nas vidio? Brijem da nije... I bolje da nije... I baš zasvira ona dobra stvar i podsjeti me na nas... I srce tiho zajeca... Zar je moguće da ta rana još uviejk boli?! Čini se...
3) Best frend na tekmi!! Moj Ljubek uopće nije tu. Već ja njega htjela iskoristiti da mi donese neki sokich, ali kokolo je negdje u birtiji u Maksimirskoj... Ah, ta moja mala pijandura!! =P Obećao da će doći kasnije, ali javio kasnije da ne stiže... Ah, ništa od toga... Kasnije, dok sam još špancirala Bundekom, sam dobila poruku da ima još pola sata pa da se vidimo, ali on je 091 pa mu nemrem slati poruke (ostale mi samo još one besplatne koje vrijede samo unutar 098 mreže)! GDI!!! :@
4) Marac ima 091 i nemrem ga bipnuti da ga vidim!! Šmrx... Btw, dobro je prošlo poravnavanje pleha na Figuaru...=P

Priđi bliže da vidim tajnu koju čuvaš u očima...

Otpratila Sunčicu do mosta...vratila se u kvart...pričala malo s ekipicom koja se skupila u parkichu ispred mog nebodera...vidjela Nemeca...ali Marca ne... Otišla doma...zaspala s nekim čudnim feelingom...poslala Mačku poruku...ne dobila odgovor...i zaspala... Uslijedilo je tmurno i pospano nedjeljno jutro, ali o tome u drugom postu...
Do tada...
Pusa!! =P

Nekako s proljeća ja se sjetim starih drugova...
Probude se u meni svi derneci pijani...
Kad nosim stare cipele...
One znaju moje ulice...
To je boja crno ponoćna!
Moji koraci baš su teški najdraži!!

NA SUBOTNJE JUTRO SNENO I MAMURNO...

U bilokojem trenutku ti nešto može jednostavno uletiti...


Da, plan je bio samo Bundek danas, zar ne? Pa, mudra je ova misao na početku i veoma istinita!! Osobito kad je u pitanju moja ekipa i prilika za odličan provod, onda sam spremna potpuno mijenjati planove. I tako i učinih... Unatoč umoru i nekoj mučnini spremila sam se za izlazak. Ja i majka smo našle neku ubojitu kombinaciju od starih stvari i bila sam sama sebi neodoljiva!! Wow!! Moja majka je zakooooon!!! =P Pufa najdraža i ovim putem!! =)
Spremila se, našla sa svojom best frendicom i zapalila na most. Prije toga sam fino pješačila jednu stanicu zbog glupih šestica, a i špancirala se preko velikog Avenue Mall raskršća zbog dragih prijatelja. Pih!! Kaj ja izvađam za svoje frendove?! Hehe!! =P Našle se nas dve i dogegale se na most. Tamo je bio veliki gathering!! Okretište tramvaja ispred pekare!! Zna se...
Ekipa nas je već čekala, barem onaj ženski dio! Dečke prvo nitko nije niti spominjao, ali oni su se sami pobrinuli da ne ostanu zaboravljeni ili smetnuti s uma. Prvi je stigao Sven, a iza njega i naš besmrtni Žiža!! =) joooj kak mi je bilo drago što ih vidim. Zagrliti dobre stare prijatelje...nešto što sam toliko trebala!!! =) =) I eto njih baš u trenutku kad smo kupovale cugu. Hehe! I odmah nam napomenuli da su oni sve popili pa kad bi im mi malo... Al ništa od toga. Skoro pa je svaka sebi nekaj kupila i to škrto pijuckala. Od cuge je to bila standardna postava: vino crno, vino bijelo, kola, jamnica i dalmatino!! Zanimljivo je da se spominjao i Jeger. Moram vam se pohvaliti da sam ja uvela tu novu tradiciju. I curke kupile još litru Jegera. Razmišljala sam si dal da podijelim s nekim, ali imala sam na umu i loše stanje svog želuca (uz to nisam ništa jela) pa sam si sama kupila mali onaj Jeger i to mi je u planu kao "dostatna količina alkohola"!! Koliko te ekipa navede da ti računica kriva...=P
Uslijedio je poziv na naše staro mjesto: Iza Roka!!! Tamo je bila još jedan dio ekipe. Naša MEDO!!! Mislim, vidli smo je još tamo kod pekare, ali ona mene uopće nije skužila i to je bio smijeh do suza!! Hehe! =) Još jedna pusa i udri stari moj!! Udri po cugi i po pjesmi!! Ja i moja Najdraža smo pokazale svoj pjevački talent, a i bile smo Svenu na ponos kad smo Kurve otpjevale u onom točnom njegovom "polako" stilu i točno na vrijeme. Hehe!! Pritom smo se smijale, pile, grlile se i ljubile... Jednostavno smo uživale u atmosferi i ekipici koja je bila savršena. Sve je bilo savršeno!!! =) Barem mi se tako u tom trenutku činilo... Bili su to ljudi koje volim i koji mene vole... Osjećala sam se prekrasno...ispunjeno...sretno... Misao mi je kadkad poletjela prema mom Mačku. Pitala sam se što moja ljubav radi, misli li na mene... Duboko u sebi sam znala da misli na mene, ako ništa drugo barem se pitajući hoću li pokupiti kojeg frajera!! =P Ma joooj vi dečki!!! Ljubomora, tvrdoglavost!! Što reći? Koju bolju kombinaciju tražiti? Nema bolje!! Najdraža moja je odmah skužila da ja razmišljam o takvom nečem, ali rekla mi je:"Odvrati misli od toga! Javila si mu se. Zna da si sa mnom i da uživaš. Barem bi htio da uživaš!" I od tada sam te misli stavila sa strane...
Plan je bio sljedeći: idemo sad u Best jer ne želimo plaćati upad, a za to moramo stići prije ponoći. Zar je to problem? Pa, inače nije, ali m ismo bili laaaaaaaaaaaagano drveni. A da ne velim koliki smo nered napravili... Sjećam ga se u magli... =P Jedina jasna misao koje se sjećam: Pelin smo sakrili u drugi grmić s desne strane!! Kokolo, pa mi smo ga zaboravili pokupiti na povratku!!!! Bwahahahahaha!!! =P nismo normalni... =P
Utrpamo se unutra. Ja zaboravila da imam svoju bočicu Jegera u džepu. I ulazim s Kokolom unutra. Njega frajer prepipava. Mene neće! A dobro...a onda skužim bočicu!! uuuuuh!! Pa ja krijumčarim!!! =P a dobro, barem sam imala nešto za piti bez da dajem neku extra lovu. Pametno, pametno!! =P Kvaka i nezgodna stvar je bila ta što sam morala trčati u krcati WC da si cugnem jer mi nitko to nije smio snimiti. Hehe!! Ma za takvu stvar kao što je Jeger se stvarno može žrtvovati (pa čak ako je to i guranje u WC kabinicu s Najdražom i ispijanje tog "sokića" dok ona piški)!! Prizor iz snova!!! =P Bwahahahahahahaha!!! =P Al navikne se čovjek nakon 2-3 puta...=P
Unutra je bilo 150 stupnjeva!! Vruće, zagušljivo, ali hvala bogu mi smo plesale baš ispod klime ili nekog ventilacijskog sranja pa je zraka možda čak i bilo za neke vitalne funkcije. Al ne dovoljno... Pa se čovjek u tim okolnostima počne skidati i završiš polugol na podiju...sve žariš i pališ oko sebe i smiješ se u sebi kako drugi uopće nisu svjesni da te ništa od toga ne zanima. Svi oni pohlepni pogledi od strane frajera...sve oni ljubomorni pogledi glupih i jeftinih trebica... Ništa te to ne zanima. Ti samo znaš da si tu sa svojim najboljim prijateljima i da samo želiš plesati do zore (ili dok se ne skljokaš od vrućine, žeđi ili grčeva u nogama)! Nemaju pojma... i pružaju pohlepne i masne šape... Zvijeri!! S&G!!! To ja velim...ali briga me!! Nije me briga za ništa... samo dok pjesma traje i ja živim...=)
Sve je bilo poput velikog vrtloga... Vjerojatno je bilo svakakvih happeninga, ali nisam ih baš snimila. Samo sam se okretala...sama ili držeći frendicu za ruke... I vrtila se!!! Pustila misli daleko od sebe... Više nije bila bitna ni pjesma ni ritam...bio je bitan samo osjećaj neizmjerne slobode. Slobode misli...slobode uma!! Prepustila sam se nekom iskonskom porivu za ludošću...i nitko mi nije ništa mogao!!! Bila sam svoja!!! Bila sam slobodna!! Ljudi oko mene poput voštanih figura...prostor iskrivljen poput slomljenog zrcala... Nije me briga!!! Nije me briga!!! Ne zanima me!!! Dižem visoko glavu i gubim se u svojoj vlastitoj spontanosti...
Sve je to potrajalo do 3 ujutro. Trebali smo juriti na tramvaj koji je polazio u 3 sa Savskog mosta, ali bilo je i više nego očito da nema šanse i da će biti maaaaaaaaaaaala nemoguća misija stići doma u neko pristojno vrijeme (ili uopće na bilo koji način stići doma)! Bilo je vrijeme da se poduzmu neke drastične mjere: zovem svoju mamu!! Inače mi je to SOS samo u kriznim situacijama, ali sam također svjesna da će mi trebati puuuuuuuuuuuno doktora da me sastave ako je stara budna a ja se ne javim. I ništa... Zovem. Probudim majku i velim joj da smo zeznuli prijevoz, stari od frendice zaspao pa neću doći doma u dogovoreno doba nego idem polako s ekipom prema gimnaziji i da dolazim domeka. Dobro. Stara mirna i ja sretna! I sad je počela operacija "Lassie ex4.b"!! Bio je predviđen zajedničk irad i angažman nekih dotičnih ljudi, ali ništa od toga. Da ne duljim, na kraju smo ja i moja Najdraža ostale same. I lijepo se ukrcale na tramvaj za Novi Zagreb! Oh, blažena tridesetjedinica!!! =) U tramvaju srele ekipu iz Zapruđa, ali nisam se previše obazirala. Ionako me skužio samo Jannuz, a ostali su bili mrtvi pijani. I to u punom smislu tih riječi...
Stigle mi u kvart. Plan je bio sljedeći: idemo kod mene do Cornera po vode i onda bumo prošetale natrag do Avenue Malla gdje je Najdraža imala bus za Goricu, ali tek za sat vremena pa smo putem šetale i pričale. No, uvijek se nešto može promijeniti... tako i jest!! Srele smo nekog freaka. Neki čudan lik. Stao do nas i pustio na mp3-u pjesmu "Jeebena"...da, very odd!! A onda nas i nekim umiljatim napušenim glasićem upitao kud idemo, di stanujemo... Mi smo ga lagano odjebale i odjurile malo dalje. Nije vrijedno spomena da smo hodale posred ceste!! =P Lude smo nas dvije... I sakrile se malo u mrak da vidimo di je taj frajer, ali više ga nismo mogle vidjeti... I to nas je uplašilo. Zato je meni pala ideja na glavu...=P Povela ja svoju najdražu kod mene i prespavala ona kod mene. Legle smo u 5 ujutro (samo da naznačim koliko nam je trebalo =P)! Nju sam ušuškala u svom krevetiću, a ja sam se išla zbližiti sa svojim kaučem u dnevnom boravku. Ostavku mi je u sjećanju kao vrlo neudoban, ali začudo bilo mi je prekrasno spavati...
Ujutro promenada!! =P Moja majka i buraz nisu mogli vjerovati ko to spava u mom krevetu i nisu mogli skužiti jesam li to ja ili nisam... Brat se čak i prepao!! =P Da ne duljim, ujutro sam najdražu otpratila do gimnazije gdje su starci došli po nju, a ja sam onda teturajući otišla natrag kući. Doma me čekalo toliko posla-čišćenje cijele kuće, pravljenje ručka...a još i ovaj mamurluk!!! Znala sam da neće to ići baš u petoj brzini pa sam morala odbiti poziv na kavu od Kikija...šteta!! Možda ta ekipa više stvarn nije moja s obzirom da se vidimo jedanput godišnje... Možda Kiki ima pravo... Ne znam...
Znam da post nije od današnjeg datuma, ali nisam stigla napisati ga. Pa evo sad nadoknađujem zaostatke. Tko je kriv? Buraz!! Nije mi dao za komp da uopće sjednem, a kamo li da nešto i napravim... Al dobro, imat ćete više za čitati (hehehehehehehe, kužite ironiju? =P)
Pusa

Ajmo na noge!! Ajmo svi ruke gore!!
Možda i dođe...dugo je još do zore...
Ajmo na noge!! Veselo nek se pije!!
Ne mora ona znati kako mi je...!!

BE A NINJA!!! FIGHT FOR YOUR LIFE!!!

Look into my eyes- you will see
what you mean to me...
Search your heart- search your soul
and when you find me there you`ll search no more!!

Kako pomoći drugima...?
Prvo srediti sebe!! Dotaknuti u sebi sve one rane koje još peku ko sam vrag i koje toliko želimo zatvoriti i zaboraviti sve što nas na to podsjeća. Ali sjećanja je nemoguće od sebe otjerati... Tu su da nas potiču, da nas poduče, da nas podsjete... Na one sretne, ali i na one tužne stvari. Teško je nositi toliko breme, ali to je život. To moramo činiti... That`s the way it all goes!! =)
Ipak, često je stvarnost takva da se ne želimo niti osvrnuti na sve te uspomene...ne želimo vidjeti čak ni one sretne koje bi nam izmamile suzu u oku...ali onu suzu radosnicu!! Ne želimo zaviriti u tu vreću koju nosimo...ne želimo zavući ruke i prekopati...poput djeteta kada traži svoju igračku...kao sanjar kada traži svoju izgubljenu želju. I znamo da sve to posjedujemo- i tajne želje, i neispunjene snove... I svjesni smo da ih je potrebno samo iznijeti na svjetlo dana i da ćemo tako sami sebi pružiti priliku da si ispunimo nešto od svega toga... Ali ne... ne činimo ništa!! Radije sve samo potrpamo što dublje u tu vreću i vučemo za sobom. Ako toga do sad nisamo bili svjesni, vjerojatno nije toga ni vrijedno!! To je naša zabluda i to je ono što nas koči. Ne dopuštamo onom malom radoznalom djetetu da izađe van, da proviri i da se razveseli.... Toliko smo navikli na tugu, bol i teške trenutke da nam je najdraže kad ostanemo sami u svojoj sobi. Kada nas nitko ne gleda i nitko ne dira... Kada se samo skvrčimo na podu i patimo!! Pustimo da suze natapaju suhu zemlju oko nas. Osjećamo se kao usred velike pustinje u kojoj treba preživjeti. To je moja vizija života... Pustinja! A znam da se najveća iskušenja događaju upravo u srcu te iste pustinje... Treba preživjeti? Kako?? Kako svako zrnce tog pijeska pretvoriti u trenutak sreće? Kako utažiti žeđ...jer istina je, žeđamo!!! Žeđamo za čistom i pravom ljubavi, za toplim i iskrenim zagrljajem, za iskrenim pogledom i za nježnom riječi utjehe!! Što učiniti da taj san postane java? Treba pustiti vodu da natopi tu suhu zemlju... Ali gdje naći vodu u ovoj pustinji?! Svaki pokušaj...svaki tračak nade nestane... Ne znam. Um dotiče svoje granice i do odgovora se ne može. Onda se osjetimo izgubljenima!! Kada vidimo da se ne može više prema naprijed...što činimo? Vraćamo se natrag!! Povlačimo se ponovno u samo srce te pustinje i umiremo!! Srce otupjelo u potpunosti, a um se bori protiv sebe. Imamo osjećaj da smo poludjeli, da više ne vladamo sami sobom. Sve oko nas je samo ogromni košmar i beizlazna situacija... Circulos vitiosus!! Kako bi rekli stari Grci...
I dotičemo taj pijesak, zabijamo prste u zemlju dok nas ona gladno i proždrljivo guta... Sakriva nas od sunca koje nas nježno miluje po leđima. A mi se stidimo. Sramimo se svoje egzistencije, sramimo se svoje ograničenosti. I radije bi se sami zakopali u taj pijesak nego potražili odgovor i izlaz koji nam se u tom trenutku čine kao dvije najudaljenije zvijezde... A mi smo tako maleni!! Odustajemo... Skvrčimo se na podu...plačemo...očajavamo... Ostavite me na miru da trunem!! To su jedine riječi što nam se još ponekad otmu sa drhtavih usana...
No, iskustvo takve izgubljenosti i pustinje je neprocjenjivo!! To vam mogu iz iskustva reći... Čovjek to jednostavno mora proći. I tada se otvaraju obzori...tada se šire zidovi te naše kule koja predstavlja zatvorenost našeg uma. U tom trenutku...u tom trenutku kad smo napokon spremni spoznati neke osnovne stvari o nama samima...tada shvatimo jednu bitnu stvar: riješenje je već ovdje. Nama pred nosom, ali mi ni da bi pružili ruku prema njemu... Ispada, tada kad shvatimo, da smo se u biti toliko oholo umotali u svoje patnje, u svoje boli i od njih napravili parodiju...svoju masku pod kojom ćemo se skrivati do kraja života. Super!! Predstavljati se drugima kao malo jadno stvorenje potrebito pomoći i žaljenja... barem privlačimo pozornost... Ali nismo shvatili koliko nas u biti to čini praznima, a ne ispunjava nas nekim osjećajem zajedništva i sigurnosti. Ne, nije nas bilo briga. Samo očajnički želimo zaustaviti ovo krvarenje, umrtviti ovu bol koja nas razdire... A sada, kada shvaćamo, sada znamo da su riješenja kao da tražimo pismo u punoj vreći... Toliko je mogućnosti...toliko prilika... Kako naći odgovarajuće? Ono će naći nas!!
Kao što ne biramo ljude koje susrećemo niti ljubav...tako ne možemo utjecati ni na vlastiti život. Možemo ga živjeti i možemo činiti stvari koje želimo... Zar ne? Mi ga samo modeliramo...samo biramo načine...jedan način između toliko njih. I svaki čovjek na ovom svijetu bira drugačiji.... Zato i jesmo toliko različiti. Samo u tom pogledu, a u biti smo toliko jednaki!!
U svakome od nas leži jedan veliki ratnik... Bila to neka velika samurajska duša, ili pak mali smotani karate kid...ali ipak postoji! I moramo pokrenuti tog ratnika u nama. Ispružiti nove izmanikirane nokte i zariti u prvo slobodno mjesto dalje od nas...povući se prema naprijed... polako se kretati prema cilju. Al ne znamo koji nam je cilj... Zar je bitno? Samo da se krećemo. Samo da osjećamo taj pijesak pod nama...to sunce što nam sjaji iznad glave... da živimo!! I onog trenutka kad posrnemo...kad se opet nađemo na svojim koljenima i u suzama...tada trebamo nesvjesno primaknuti svoju ruku do srca i pokucati na vlastita vrata... Tada probuditi tog ratnika u sebi i boriti se!! Ja sam poslušala vlastiti savjet... Tko hoće vidjeti kakva sam sad neka samo navrati na koncert Crvene Jabuke sutra na Bundeku i nek pošalje porukicu. Rado ću vam doći ususret barem da vas sve zagrlim.
Nadam se da se vidimo...
Pusa

Don`t tell me it`s not worth tryin` for!!
You can`t tell me it`s not worth dyin` for!!
You know it`s true...
Everything I do- I do it for you!!

CAN YOU HANDLE ME THE WAY I ARE??

I`m like a bird I`ll only fly away!!
I don`t know where my soul is...
I don`t know where my home is...
and baby all I need for you to know it!!

Da...teško je sa mnom zar ne?
Ma znam, ali ja se neću promijeniti... Samo ću razvijati svoje snove, širiti krila i letjeti kroz ovo vrijeme i prostor koji me ograničuju! Koji ograničuju cijeli naš svijet... Zidovi me više ne drže na jednom mjestu. Više me nitko ne može zaustaviti kad nešto poželim napraviti! Zaželim napravim scenu pred hrpom ljudi? Želim se osvetiti? Želim poljubiti nekoga? Želim pobjeći s nekim daleko od svih ostalih? Pa...ja ću to i napraviti. Bit će to totalno u mom stilu... totano sukladno mojoj osobnosti. Neće to biti osveta, preljub i takve neke stvari... Ali sad kad razmišljam, oduvijek mi je želja cijeli dan lizati mikiće, napraviti s best frendicama takav ludi provod da dignemo opet cijeli Movie Pub na noge... Nađe se još takvih željica! =P
Nađi sebe!! Upoznaj sebe!! Ne stavljaj se u kalup!! Poznate riječi i uzete na znanje...to ne brinite!! Nema više suza za mene. Brijem da je to taj dar koji mi je moja Ivančica darovala onog trenutka kad je zadnji put pomislila na mene...prije nego je vječno utonula u san. Nasmješi se Gogich i veseli se!! Samo je jedan život. Neka ti ne bude mračan... To su njezine riječi i ja sam ih napokon shvatila!! Tjeskoba me može maltretirati...i sva ona prokleta pitanja sumnje i žalosti!! Sve je lažno?! Moj je odgovor sada: Neka je!! Vrijedi!! Vrijedan je ovaj svijet mene i ja sam njega vrijedna!! =)
Pa svijete moj... Gdje počinjemo?! Možda u subotu? Ooooooooooooooo da!!! Listen up!! U SUBOTU 15.RUJNA 2007. NA BUNDEKU SLAVIMO DAN NOVOG ZAGREBA!! SVIRA CRVENA JABUKA!! DOĐITE!! ZABAVITE SE!! (morat će mi dati neku naknadu kaj ih reklamiram =P) Idemo svijete moj? Naravno... Ja, kao kraljica u ovoj Republici Zapruđe, dežuram od 2 popodne!! =P Cya!! =)

Zovu nas ulice, idemo na-napolje!!
Potpetice zvec-zvec-zveckaju!!
Uzbuđenje djevojke trebaju!!

Ovakav neki tulum? Pa...bio je to tulum do neke granice... Ovaj na Bundeku bu milijun puta bolji!! Cuga vam je u prvom grmu desno (da se znate snaći =P=P)... Marac, kaj ti je to u ruci?! Sraaaaaaaaaaaaaam nas bilo!! =P Ko je slikao uopće ovu sliku?? Hehe!! Živio Tvoj-Kvart-Mark (ilivam ga Marquartstein =P)!!!!

PRIČAJ MI ŽIVOTU...i gledaj me u oči, smrti najslađa!!

A ja želim samo jedno...da živim još jedan dan!!

I svane još jedan dan...

Kako je dosadna ova životna kolotečina kad se malo bolje o njoj razmišlja... Što reći o životu svom? Jedan dragi čovjek mi je jednom prilikom rekao kako znati što reći o sebi...a da to bude u svjetlu očiju drugih koji nas okružuju. Način je drastičan, ali bila je to jedna od rijetkih prilika kad sam plakala u javnosti...i to u prisutnosti mnogih ljudi koji nisu dostojni mojih suza... Nije ih nitko, ali ti ljudi još manje. Bila je to slijedeća slika... Malo mi je aktualna u ovaj dan kad je moju najbolju prijateljicu konačno pokrila ova hladna zemlja... Vratila se kući moja malena...i sad me gleda, čeka... Koliko još moram patiti malena? No dobro, koliko god je potrebno... Uglavnom, slika je sljedeća:

Zamislim si sliku kao da je stvarna... Ležim. Nisam svjesna gdje... Znam da ne mogu otvoriti oči... trudim se, ali ne mogu... Teški kapci m ine daju da vidim svjetlo... Čujem samo neke šumove...tihe šaputaje... Osjećam da je mnogo ljudi oko mene, ali zašto ih ne vidim? Zašto ne mogu ustati? Pokušavam ne misliti na to, već misliti na ono što me okružuje...da shvatim što se događa. U daljini se čuju tihi jecaji, a lagano do mojih ušiju dopire i sablasan zvuk orgulja... Zar sam u crkvi? Pa što je tako loše da ne mogu vidjeti? Zar se nešto loše dogodilo? Toliko mi pitanja navire, ali pokušavam ostati mirna...i shvatiti! Osluškujem, ali ne mogu razaznati...ne mogu shvatiti što se događa... Uto se smiri svaki žamor. Još se ponegdje izmakne koji jecaj, ali u biti zavlada grobna tišina. Ne znam zašto mi je srce poskočilo na spomen groba... Nesvjesno.

I uto se prolome riječi od kojih mi srce jednostavno stane... Odjeknule su poput groma kad se prolomi nad livadom. Riječi teške poput olova koje me vuče na dno...pod površinu neke čudne vode... Topim se u vlastitim mislima i pokušavam pobjeći. A riječi zveče poput najvećih crkvenih zvona...
"Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam..."
Netko je umro... Bože, pa moram to vidjeti... Moram vidjeti tko me to napustio...tko to odlazi... Ali oči se ne žele otvoriti. Panika.
"...na poljanama zelenim On mi daje odmora..."
Zašto mi je uskraćen odgovor? I u zraku se osjeti sve veća tjeskoba...
"...na vrutke me tihane vodi, i krijepi dušu moju..."
Osjetim sad neki strah...imam osjećaj da mi tijelo odumire...da sam samo krpena lutka... Pa zar mi se dogodila neka nesreća pa se ne mogu pomaknuti? Oh, to slabo tijelo...nije se moglo čuvati...pa da sad mogu vidjeti tu nesretnu dušu što odlazi...u biti sretnu što odlazi na neko daleko mjesto...definitivno bolje mjesto od ovog svijeta...
"...stazama pravim On me upravlja radi imena svojega..."
KOmešanje se pojača. Nešto se događa, ali ja ne vidim. Proklinjem vlastite oči što su zavijene ovom tamom. Proklinjem um svoj što je toliko daleko od spoznaje...i ne shvaćam!! I uto se prolomi vrisak: " Goooooooooooogaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!"

"Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš. Čaša se moja prelijeva!"

Spoznaja je teška stvar. Ne zna čovjek da li se može nositi sa svime. Znatiželja ga gura naprijed...da istražuje...da dira...da gleda... I uvjeren je da je spreman, ali čovjek NIKAD nije spreman. Televizija nam je velik iizvor sablasnih situacija u kojima se možemo naći. I gledamo. I educiramo se. I znao kako treba postupiti. Ali kad dođemo u tu situaciju samo odumremo i ne znamo što više činiti. Um se umrtvi. Srce stane. Što činiti? PROBUDITI SE I IZREAGIRATI!

Taj mi je vrisak otvorio oči. Kapci se sami otvoriše. I vidjeh neku čudnu svjetlost u koju nisam mogla gledati. I kad nestane te svjetlosti, ugledam freskama ukrašen strop lokalne crkve. Ne prepoznajem župu (koja sam ja dobra animatorica...ironija), ali nije ni bitno. I osjećam snažnu potrebu da ustanem. "Ustani!" Čujem negdje u daljini kako mi netko šapće i potiče me. I ja se pridignem i ugledam...i shvatim...

Tu su stale sve upute. To je bio ključan trenutak. I postavi nam niz pitanja: Shvatili ste da ste na vašem sprovodu? Koliko je ljudi došlo? Koga prepoznajete? Jesu li tu svi koje očekujete? Ima li nekih koje niste očekivali? Ispitajte vlastitu savjest i vlastite okvire spoznaje...

Iskreno, nikoga nisam vidjela...samo sam osjećala... Panika me trajno zaslijepila il isam možda nesvjesno u strahu zatvorila oči... Nisam željela znati odgovore na ta pitanja, ali željela sam barem osjetiti jesam li sama. Nisam. I to mi je bilo dovoljno. Onaj vrisak... Biste li mi vjerovali da vam kažem da sam prepoznala glas? Ne biste vjerojatno... I osjećala sam koliko je tu ljudi i znam tko je došao. Nitko me ne može iznenaditi jer ja ljude i vidim svojim srcem... Oči mi za vas, dragi moji, ne treba! Vama darujem i vas spoznajem samo srcem. Čista zraka srca kojom vas vežem za sebe. Željeli biste se osloboditi? Onda imam jednu lošu vijest: to nije moguće! Možeš uzeti i najsnažnije škare (kao najsnažniju bol koju mi možeš nanijeti), ali ni to te neće od mene osloboditi. Nazovite me parazitom, ali od onog trena kad vas ugledam ( i to mislim srcem, a ne očima) vi ste moje najveće blago. I možda će vas ovaj post nagnati da razmislite o ljudima koji bi došli na vaš sprovod, ali to je samo način da se osvrnete otraga, na ono što je iza vas. A moj je savjet da vratite pogled naprijed i da nastavite živjeti! Ja to bar činim... Na tome zahvaljujem Gospodinu Svevišnjem...Velikom Duhu Svetom (ništa od Manitua =P)... i svima vama. Naučila sam tolik otoga od vas. Oprostite na ovom kriznom stanju, ali još sam mala...još učim kako se nositi s problemima...kako živjeti... Ne zamjerite, molim vas! Sve vas neizmjerno volim...iako više od pola vas toga nije svjesno... Nije ni vama za zamjeriti...ne znam ja to baš dobro i pokazati! Shame on me... but that`s the way I am!! =)




Ovaj post posvećujem dragom Ivanu Ninkoviću... Ti si me vodio... Šteta što ja to ne mogu... al molitve te moje proganjaju, gdje god da jesi...

Pusa svima!!

Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin snjegovi i šaš...

Osvanulo je rano jutro... Sat je lijeno odzvonio 6 sati ujutro... Lijeno sam se ustala iz kreveta... Tjeskoba u meni, ali i opet neka sreća...neka nada... Nehotično stavim ruku na svoj vrat i osjetim otkucaje svoga srca... Brzi...podivljali...ali znam da srce neće stati...Toliko me puta iznevjerilo, ali da me usreći...to nikada! I poželim ga iščupati iz prsiju, ali znam da neće tako ići... Treba naći drugi način...na neki maštovitiji naći mir... I na tren zaklopim oči... Vidim tvoj lik...zoveš me...iskreno...zaljubljeno... Moram krenuti. Ustajem. Oblačim se. Odlazim do kupaone... Pogled u ogledalo i srce nakratko poskoči... Ne prepoznajem svoj odraz u ogledalu... Tko se to skriva u meni? Tko je ta neznanka što me gleda iz zrcala? Ne znam tko je, ali tako se divno smiješi... tako joj divno sjaje oči... toliko je sretna... Ali ja ne osjećam... otupjela sam... i zato ne vjerujem više svojim očima... Toliko su mi laži pokazale da više ne vjerujem... NJihov put slijede i uši...toliko varljive... A srce će kaznu dobiti kasnije...i ono će mi platiti za sve što mi je priredilo. No, to su sada neke sporedne misli... ja moram krenuti... Navlačim svoje stare cipele...majcu kaj barem malo izgleda kao čista...stare traperice i jaknica... Odlazim. Grabim ključeve od stana... Zar mi trebaju? Ma, nek se nađu... Izlazim van. Gurnem ključ u bravu i okrenem... zaključano. Zaključala sam svoj život...sve je to sad u mojoj kuli...a ja to više ne želim... Opet mi kroz glavu prođe vlak misli. Ponovno na tren zatvorim oči i vidim tvoje oči...kako me samo divno gledaš... Tako divno, a opet...tako lažno! Otvaram oči...protjeram svoje misli od sebe... Ne želim ih! Ne želim ništa! Idem sama...ovaj put idem sama... I izlazim van. Hladnoća ovog svježeg jutra me čvrsto obgrli... nemoj me tješiti zoro mlada!! Samo budi tu... budi moj zaklon da me nitko ne vidi... I opet osjećam njezin stisak, ali samo kratak... i povuče se od mene svaka sablast...svaka sjenka... I zakoračim dalje... jedan korak...drugi... Idem. Odlazim. Iskradam se iz vlastitog kvarta poput najvećeg zločinca. Neka. Što ljudi znaju...neka pričaju... Ionako sam im samo to bila- lutka s kojom su se mogli poigravati. I osjetim bijes što ključa u meni. Osjećam neki očaj...i suza se želi izdajnički provući, ali ne dam!!! Ne dam da me vlastito tijelo izda... Ne još!! Još nije došao čas... I opet neka misao... Zatvorim oči i sada vidim tvoj lik kako leži kraj mene i smješi mi se...nešto mi šapuće, ali ja ne čujem... Ne želim čuti!! Znam da će opet bitilažno!! Gubi se od mene!! Ljuta sam...žalosna...po stoti put prevarena...!! Tolika obećanja neodržana...tolike spletke izvedene...dosta je...!! Odlazim. I naglo otvaram oči te nesvjesno potrčim. Noge me počnu same nositi...gledam u svoje tenisice...kako su samo lake... Nose me...daleko...daleko... I stignem na stanicu. Tu čekam svoj voz...čekam da me odvede iz ovog svijeta...iz ove veoma loše bajke... Ili barem spoznaje da život ne piše bajke...a baš kad se jedne zaželila... Ukrcavam se. Još samo dvije duše na stanici odlaze sa mnom. Dvije duše... i zazvoni mi lagana pjesma u ušima... Neee!! I srce se zgrči...i stane na tren... i bol me napokon probije...kao hladan mač. I suze krenu nezaustavljivo... Ne sad!! Ne još!! Molim te Bože...Manitue Veliki ili tko god da si... Ti koji gledaš na mene... Molim te samo jednu molitvu... Nemoj!! Ne sad...ne još... I suze stanu...pjesma se stiša u ušima... Ah, koliko su se laži naslušale ove uši...koliko su divnih riječi čule, a nisu mi rekle da su krive...da su to lažne riječi... Zato više ne želim slušati!! I zagledam se daleko kroz prozor svog voza... Daleki su ovo krajevi... poznati, ali opet daleki...i srce se malo smiri...ne mislim ni na šta... Ali opet jedna misao...opet vidim tvoj lik kako mi govori nešto, ali ne čujem te... Kao da je netko ugasio zvuk...ali i slika dovoljno boli... Čvrsto stisnem oči. Ne želim ništa!! Sve u meni vrišti!! Ali nisam još stigla...još je dug put...još je duga borba... I tako se vozila ja...tako se željela izgubiti...ali znam da ću stići na odredište... Hoću!! Samo što nisam... I stigoh.

I dvije će pokisle ptice sa tvoga oka prhnuti na jug...
Nijedna suza...nimalo volje...nijedna slutnja...ni glas...
a moglo je bolje...

Izlazim van... Nigdje žive duše... Izgledam izgubljeno i netko bi me mogao policiji prijaviti, ali ne...stigoh na mjesto gdje anđeli skupljaju naše suze za naše najmilije...i daruju im ih kao najveći dar... To je bio moj cilj u ovo hladno jutro. I hodam...besciljno, a opet znam kuda moram ići... I šećem. Srce mahnito lupa... A oči vide. Uši čuju. Otvorile su se...i oči moje i uši moje... I vidim...i čujem... Gle, koliko anđela!! Ne mare za mene, ali tu su. Vidim ih. Većinu mogu i dotaknuti, ali svi su oni krivi... ne mare za mene...nisu to ti koje tražim...nisu oni glasnici koje slijedim. Ja imam svoj put. I hodam dalje... Koraka bezbroj, a cilj je sve bliže. I uto ugledam pravo raskrižje. tu zastanem. Pomislim: kuda sad? ali priđe mi neka svjetlost i primi me za ruku...vodi me...ravno... Ne skretati s puta! Samo nastavi... I dođem na samo mjesto... Stigla sam! Oči ugledaju poznatu sliku što sam ju već toliko puta gledala u svojim snovima... Uši čuju onu poznatu i toliko željkovanu tišinu... I duša se slomi!! Srce se prelomi i umre na trenutak. Suze nezaustavljivo počnu teći niz moje obraze.... Padam nice na ovom mjestu i iskreno plačem... Toliko misli se uskovitlalo, ali ne mogu više ni jednu uloviti... Ni ne trudim se. Već sam na svojim koljenima i pružam ruke... I zagrlim... Taj hladni kamen... Toliko je hladan... Nitko ne bi rekao da skriva toliko ljubavi. Veliki kamen...od finog mramora... Razdvojio nas je anđele moj!! I željela sam ga suzama otopiti...rukama ga razvaliti... Trebam te najdraža!! Trebam te bakice moja jedina!! Ti si me jedina razumjela... Molim te!! I sa usana mi se otme lagani šapat... Volim te bako!! Trebam te!!! Vrati se barem na tren najdraža...!! Molim te!! I srce počne očajavati... Bori se za zadnji udisaj i moli!! Bili su to kratki trenuci očajavanja...gotovo životne agonije... A onda me najednom ispunio toliki osjećaj mira. Najednom sam osjetila djelić one prave ljubavi za kojom tragam u ovom ispraznom svijetu... Osjetila sam se sigurnom... I željela sam da taj tren i taj osjećaj vječno potraju! Ostala sam klečati na toj hladnoj zemlji što te pokriva, najdraža! Bojala sam se ustati jer znam da si tu kraj mene...i nisam te željela otjerati... Samo da budeš kraj mene... I sjetih se svega... Uspomene lagano blijede, ali još se toliko jasno sjećam tvog lika, tvog osmijeha... Ti si bila jedina prava osoba u mom životu. Ti si bila istinska ljubav i istinska radost! Ti si bila moj anđeo... Ali istodobno me probio snažan osjećaj žaljenja. I sjetimse kako se ni od tebe nisam pozdravila... Nisu mi dali da te vidim...da ti dam posljednji poljubac...da ti šapnem koliko te volim... Samo sam to željela, ali i to su mi uskratili... Mislili su da ću se baciti za tobom... Ali vjerujem da ne bi... Ti bi me ispunila ovim istim mirom koji sada osjećam i samo bi tiho plakala...i bila mirna... Pa makar ti to i nisam obećala. I opet mi se javi ona misao...opet vidim onaj drugi lik koji mi je nešto šaputao...nekako mi se smješkao i gledao me... i napokon sam čula njegove riječi... "Volim te!" To je rekao... I ja zaplačem ponovno... Da mu vjerujem bakice moja? Da vjerujem ljudima na ovom svijetu? Ali i ja i ti znamo da je to lažno!! Znamo da to nije to za čim tragam! Ali već vidim tvoj osmijeh najdraža... Lagano mi kimaš glavom i šapućeš mi da je sve to dio života i neka zahvaljujem na svemu...da živim... I nesvjesno položim ruku na svoje srce... Zapeklo me, ali osjećam!! Osjećam i živim!! Shvaćam sad one riječi Anselma G.... I izvadim jedan biser iz srca... I poklonim ga baki svojoj... I vidim njezin osmijeh...i osjećam njezinu ljubav i njezinu radost... I maše mi...i odlazi...ali šapuće da će uvijek biti uz mene... I nestade je.

I reći ćeš: "Malo je tužno.", a on je bio kopile i jad!
I stat ćemo goli i sami pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin...pusto polje...ocvale ruže i med...
a moglo je bolje!

Ostadoh sama. Klečim na hladnoj zemlji. Promrzli obrazi od suza, ali osjećam mir. Osjećam neku snagu. I lagano se pridižem. Uspravljam se na svoje noge i lagani se smješak pojavi na mom licu. Napravim znak križa na sebi i okrenem leđa... Odlazim. Natrag se vraćam... I dođem pred svoja vrata...gurnem ključ u bravu i ulazim... I zapljusnu me svi oni osjećaji što sam ih ovdje u svojoj kuli ostavila... Ali sad sam barem malo čvršće stajala na svojim nogama... I samo sam se nasmješila. Znala sam sve...nikada ti to neću reći najdraži...ali znam sve!! Ali opet...vrijedan si svega... Volim te! Volim sve vas prijatelji moji... sve vas izdajice i lažljivci...lopovi i muljatori... Volim vas sve! A vi udarajte koliko želite. Što mi možete kad je Gospodin uz mene? Kad je anđeo Njegov uz mene...!!
Bog vas blagoslovio...

Gdje? Pokaži mi...
Gdje? Kad tužne sudba ne voli...
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža...sa dva smiješna trna...ili snom?
Uzalud...uzalud...
sve je protiv nas!!

Stuck in a moment that i can`t...
and don`t wanna
get out of!!!

Želim pobjeći...
Želim se sakriti u svoje snove koje sam nekad davno sanjala... Kad sam se smijala bez nekog grča...kad nisam ni o čemu razmišljala... Oh, kakva su to bila vremena...trčati bezbrižno preko livade dok te prate tvoji prijatelji... Pravi prijatelji... Oni koji ne poznaju pokvarenost i prevaru... Sjetim se onda i one divne palube na brodu kad sam se prvi put poljubila... Kad me zaglušio zvuk valova i zabljesnulo sunce na obzoru...kad me potpuno ispunio okus nečijih usana... Dečko, za kojim sam toliko čeznula...a u biti nisam niti znala o čemu se radi... samo sam nevino voljela... A on me obožavao...nije pitao tko sam...nije sumnjao...nije varao...samo me volio!! Da mi je ponovno sanjati... Tko mi je to uskratio? Zašto to više ne mogu? Zašto moje oči sad vide toliko ružnih stvari? Zašto moje uši čuju tolike ružne stvari i riječi? Da bar mogu otići...
Otploviti daleko od ovog svijeta... da te povedem Mačak? Ne... ni tebe ne bi htjela kraj sebe... Ni tebe m. ... nikoga!! Samo ja... Negdje daleko na proplancima velikog Edena ili tko zna gdje... Možda nošena u naručju velikog duha Manitua... ili tko zna koga... Vjera je tu sad manje bitna... iako me i to pitanje već jaaaako muči... Osjećam da se bliži taj neki važan trenutak, ali nemam pojma o čemu se radi... Opet onaj moj osjećaj... Zaboga!!! Opet neki loš predosjećaj...NEEEEEEEE!!! To me nikad nije prevarilo... Oh, Bože moj!!! Samo da nije...samo da nije... Vidjet ćemo!! Jooooj... Gdje su svi ti snovi nestali? Gdje su nestali svi oni dobri ljudi? Gdje su nestali svi oni sretni trenuci? Ah, skrivaju se od mene...ali obećala sam svojoj najdražoj...Naći ću ih!! Borit ću se!!
Ajme, nema je tek jedan dan, a toliko mi nedostaje... Danas sam htjela otići u Trnsko...i trčati za leptirima kao što smo to nekad davno i nas dvije činile... A opet me nekaj vuklo na groblje... Da obglim hladni kamen koji me odvaja od mojih najmilijih...da proklinjem ili pak blagoslivljam? Ne znam... ne znam ni sama... Jesam, mirna sam što se tiče svega toga...ali opet...neki tihi nemir...samo osjećam da se nešto bliži... Nemojte misliti da sam paranoična... Možda sam samo krivo okrenuta... Samo sam mala djevojčica koja gleda u gužvi kamo bi se sakrila...i gleda negdje daleko natrag prema ulazu...umjesto da pogleda naprijed...na drugu stranu...i shvati da stoji ravno pred izlazom...pred odgovorom!! Budem jednom možda i okrenula glavu... jednom...ako mi to netko pomogne... Ali mislim da je to nešto što ipak moram sama... Nije da sam sebična, ali moram... to je stvar moje unutrašnje egzistencije... Od svojih sadašnjih prijatelja samo tražim da budu uz mene... I da nemaju rješenje, samo da budu tu... Neka gledaju kako propadam, ali samo da budu tu... Znam, zvučim užasno apsurdno i zastrašujuće, ali to je moja želja...tiha želja moga srca... Budite tu...i ja blagoslivljam svaki vaš korak...svaku vašu riječ...svaki vaš pokret... Vi ste moje oči i moje uši...vi ste moji anđeli!! I zahvaljujem Bogu što vas sve imam... Nemojte me izdati, nemojte me napustiti...ali ako to i učinite ja vas previše volim...i sve bi vam oprostila...
Ovo je postich posvećen mojim prijateljima...onim sadašnjim...onim najboljim...i onim bivšim... Sve vas volim i blagoslivljam! Zbunjen je post, ali iz košmara u glavi nemrem izvući ništa smisleno... BMTI pubertet i odrastanje!!
Execuse my language...
Pusa svima!! Volim te Mačak!!

ZABRANJENA SUZA I ZAUVIJEK ZBOGOM...

Zbogom moja mala anđelka...

Najdraža moja...
Toliko smo snova zajedno snile...o toliko smo toga zajedno maštale...a vidi sad ovo... Tvoji se snovi ostvarili, a moji nisu. Željela sam te zagrliti još jedanput, ali ti mi to nisi dozvolila... Iskrala si se iz ovog svijeta samo kako bi što manje povrijedila ljude do kojih ti je stalo... Zašto malena? Zašto mi se nisi javila? Samo rekla da me voliš? Znam, znam ja to, ali opet... Toliko te volim!!! Kao da smo oduvijek bile sestre... Kakve prijateljice...ma ni best frendice...nego prave sestre...
Sjećaš li se kad smo zajedno ležale na travi...? Kada smo gledale u sunce i sanjale o idealnoj ljubavi...o princu na nekom bijelom konju koji će nas odvesti iz ovog tmurnog i pokvarenog svijeta... Sjećaš li se? Ja se sjećam kao da je jutros bilo... I boli me... Nisi mi rekla da si već upoznala svog princa... I evo sad te uzeo u svoje naručje i odnio od mene...od ovih tuga i ove tmurne doline... Srce mi se para... Pitam se je li to više od zavisti? Zavisti što si pronašla svoj mir, a ja još uvijek lutam bez odgoora...daleko od te ljubavi o kojoj smo zajedno sanjale... Molim te, vrati se!!! Obećala sam da ću biti mirna i da neću plakati onaj dan kad odeš od mene... Dobro, obećanje sam održala, ali više ne mogu!!! Suze su tu koje moram pustiti, bol je tu koju moram otjerati... A zašto sad više ne mogu? Zašto je svanuo ovaj ponedjeljak...tako miran...sunčan...kao svaki dan kad si se ti nasmješila?
Najdraža moja...
Pamtit ću tvoje prekrasne oči...koje su onako živo sjale unatoč tome što si se tako jako borila... Nitko to ne bi rekao, s obzirom koliko si pažnje pružala svima...ko da ti se u životu ništa loše ne događa... A nitko nije znao... Tolika snaga...tolika borba... Mislila sam da ćemo se zajedno iz toga izvući...kao što si ti mene spasila one davne 2000.godine... Toliko si mi trebala i bila si tu... One godine kad sam si željela oduzeti život od boli...ti si mi dala snage da nastavim... Jesam li ti ja uzela taj zadnji trag snage kojim bi se izvukla? Molim te, oprosti mi!!! =( ali znam...ti bi mi u tom trenu stavila prst na usta i š-šnula... rekla mi da i jest tako da je to bio tvoj najveći dar...i da si ga darovala svojoj seki...svojoj najboljoj prijateljici... Tako si mi rekla onaj dan kad sam sjedila uz tvoju postelju...kad si stigla kući jer su doktori digli ruke od tebe... Nisu imali pojma... nisu ti željeli pomoći!!! A opet, poznajem tvog doktora...tako divan čovjek...i znam da je dao sve od sebe... I znam da si vidjela kako je plakao kad sam mu javila... kako je samo suze lio i koliko ga je boljelo kad sam izgovorila te kobne riječi... Znaš i koliko je mene bolilo srce...koliko sam željela plakati, ali isto se tako nadam da si ponosna na mene jer sam svoje obećaje održala!! Sad me pusti malena da plačem...da dotičem tvoje skute u svojim mislima...da klečim pred tvojim nogama u molitvi da me ne ostavljaš!! Ne uskrati mi to...barem ne mom srcu...jer falit ćeš mi malena!!! Već mi neizmjerno nedostaješ...
Svaki ću dan pamtiti tvoj osmijeh...tvoje riječi... Tvoja će mi utjeha biti živa u svaki loš dan... svako jutro kad se sunce ne pojavi... I onaj dan kad me svi napuste...znam, ti ćeš biti tu. Mogla bi uskoro biti s tobom...barem tako doktori vele, ali znam da ti to nećeš dopustiti... Molim te, zagovaraj me...da stignem proživjeti još neke stvari...da stignem učiniti neke stvari o kojima sanjam...da osjetim neke osjećaje koje želim osjetiti... MOlim te, ti si moj anđeo... Molim te za nebeski zagovor... I borit ću se dalje... kao što si mi ti rekla da trebam činiti... Ići ću dalje svojim putem, ali istodobno ću pratiti trag tvojih stopa u pijesku...jer znam da si sa mnom u ovoj mojoj životnoj pustinji... I znam da sad imaš mnoge odgovore koji mi trebaju...znam, čuvaj ih!! Šapnut ćeš ih mojim očima i mojim ušima onda kad dođe vrijeme...a osjećam da je taj trenutak sve bliže...
Majka mi tvoja ne da da se oprostim od tebe... Ti si ju nagovorila na to, zar ne? Samo vas tri u taj tren kad ćeš se vratiti u prah iz kojeg te Gospodin tako divno stvorio... I tovj otac...bit će tamo, vjeruj mi... Ni u jednom trenutku nećeš biti sama... U to čvrsto vjerujem... I beskrajno se radujem što sad ni ja neću biti sama... Mnogi me krive, ali ti nećeš... Mnogi me ne shvaćaju, ali znam da ti to možeš... Mnogi me ne podnose, ali zanm da ti to ipak činiš... I hvala ti na tome prijateljice...seko moja malena... Ostvarit ću tvoje snove ovdje na zemlji...one snove koje si sanjala o meni... i bit ćeš ponosna na mene...kao što je to zasigurno i moja neprežaljena... Molim te, pozdravi mi ju kad ju sretneš.. .Reci joj koliko je volim i koliko žalim...prenesi joj moje misli, moju tugu, ali i moj ponos... Radim vrijedno u svom životu, borim se...ne odustajem... Od nikoga i od ničega!!! Ni od ljudi, ni od propalih ljubavi, ni od propalih planova... Ne odustajem!! I bit ćete ponosne na mene...obje...
I sada zbogom draga prijateljice... sekice moja... Pokrivam te svojom ljubavlju, umivam te svojim suzama... Vječno ćeš živjeti u mom sjećanju... I ne zamjeri mi koju suzu... moram... i toga si vrijedna malena!!!
Poljubac ovaj neka putuje gdje god da si sada...ali vjerujem da neće daleko putovati jer znam da si tu kraj mene... I vječni zagrljaj... Volim te... Blagoslivljam svaki tren koji smo zajedno prošle... Budi mi zbogom... Do viđenja u biti...

Srest ćemo se negdje tamo...
na onom proplanku gdje zajedno ležasmo...
gdje nas je trava pokrivala...
gdje smo zaljubljeno lutale u svojim snovima...
vječno malena...
samo ti i ja!!

JUST A SWEET TASTE OF YOUR LIPS WAKES A REAL VAMPIRE IN ME!!!

Ma što se dobro mala ljubila...
Usnama ko ranim trešnjama...
Od Prevlake pa sve do Dunava
ljubiti me nije prestala!!!

Poljubi me dragi...
Riječi su toliko površne...toliko beznačajne...Teško je njima reći ono što sjećam...i ja i ti...Zato će dodir naših usana biti pravi medij naše ljubavi...Ulazim u tvoju sobu...pogledom te primićem k svom srcu iako si ti već odavno tamo... Sjedam na rub kreveta... Ti si ispružen na krevetu...prvo te prstima milujem...Putujem rubom usana dok se topim od tvojih pogleda... Taj pogled...tako dubok... Taj osmijeh...tako božanstven... Upućujemo si još posljednjih pogleda i onda osjetim tvoje ruke oko mog struka... Obgrlio si me i lagano me primićeš k sebi... Osjećam se kao da putujem na neko mjesto...tako udaljeno, a tako željkovano... A čak i nije daleko...samo tu na tvojim usnama...Tvojim slatkim usnama... i pratim te... osjećam toplinu tvojih ruku...jednu prinosiš mome licu i miluješ me...lagani dodir tvojih ruku... Ljubim ih u znak blagoslova... Znam da su moje...kao što ti dajem i ja svoje... I ti prinosiš svoje usne mojima...pitaš me: jel to moje?...a ja ti tiho šapćem-sve je to tvoje... I ponovno krećem na put bliže tebi...na onaj put do tvojih usana... Lagano me primićeš...opet si spustio svoju ruku natrag oko mojih bokova... Tako sam ti blizu...već osjećam tvoj topli dah... I uslijed onaj dugi pogled...tako prodoran... i uto se naše usne savršeno spoje!! Tvoje usne...tak osu mekane!! Svak ineuron u usnama mi luduje od tvog dodira... Samo si moj!! Osjetim potom kako tvoje ruke putuju čvrsto, a opet tako nježno me obgrljujući iprimićući k tebi. Tvoj zagrljaj i tvoj poljubac...savršeni svijet...savršeni trenutak u kojem bi vječno živjela... Samo da je moguće...a ako nije...mi ćemo to učiniti mogućima... Nitko nam ništa ne može!!
Poljubi me dragi...

Volim te Mačak!!

Hej, poljubi me!!
Pa mi prste u kosu uvuci...
i zagrli me...!!!

DAY BY DAY...NIGHT BY NIGHT...

Hands across the ocean
reaching out for you...
Across the waves...across the water...
Hands across the ocean...

Eto ljudi moji, malo riječi za vas!
KOme bi drugome poklonila prve iscjetke svoje literarnosti nego svojim dragim blogerima. Pa, pitate me što mi se događa... Pa, reći ću vam par stvari...neću previše duljiti...

Every time I think of you it's like the last beat of my heart
The memory of leaving you is tearing me apart
No waves, no tears, no backward glance
But I'll always hold you dear
Never regret but I'll never forget
'Cos there's not enough heaven here

Prvenstveno sam bolesna!! Prvo želudac... Taman bila u Avenue Mallu da si kupim nove cipelice kad me počelo tako probadati u želucu da sam zvala mamu da me pokupi... Ajde, barem sam uspjela kupiti nove traperice...hehe! U biti su to trapke od moje best frendice, ali detalji nisu bitni... Bitno je da mi savršeno stoje!! Sutra ću staviti slikicu na Msn da vidite kak mi super stoje!! =P=P=P

And every time I'm missing you I just can't let it show
And every time I want to cry, I just can't let it go
Wine and song and masquerade and refuge holds me dear
Ribbons and lace and daisy chains
But there's not enough heaven here

Ništa od novih cipelica, a brijem da ću idući put izletiti iz tog Avenue Malla ko torpedo jer me čeka izlezak s dragim dedom!!! Poslala bi ga na kraj svijeta samog, ali me stara prisiljava da idem s njim kad već nudi lovu za cipele. Takva se prilika navodno ne smije propustiti. A kaj stara zna! Nije ona ta koja će dedicu voditi po super modernom trgovačkom centru... Oh, koja bruka!! U biti...koja avantura!! Mačak mi neće vjerovati kad mu velim!! Hehehehe!! No, eto...pere me i neka temperatura...želudac ajde me manje muči...ali čini se da je sve na zalazu...samo da se ohladim i sve bu 5!! Jooooooooooooj, tak mi je žao!!! Tako mrzim biti bolesna!!! Danas sam trebala ići sa svojim curkama na kavu!! Sorry girls...nadoknadit ću vam to!! Pusa Mery, Wrathly i Buffy!!! =) Sutra bi trebala još ići srediti papirologiju na fax...bumo vidli!!

Bangles, beads and lipstick games
And comfort holds me dear
Velvet and lace and perfumed sheets
But there's not enough heaven
Not enough heaven here

Kaj se mojih osjećaja tiče...košmar još uvijek postoji!! Ali jedna se stvar razbistrila...totalno...a to je da ja obožavam svog Mačka!!! Bože, sigurna sam...stojim iza svojih riječi da je on vrijedan svega... Jedva čekam da se vidimo danas popodne... Vidiš da ja mogu i kišu dozvati...samo da mogu biti s tobom. Volim te!!
Pusa

LIKE A SMOKE OF A CIGARETTE...

Kao nikotin ti još tečeš mojim venama!
Još uvijek te volim...znaj to nikad nisam prestala!

Pozdrav svima!!
Matovilkica se vratila s mora!!! Žao mi je kaj ste tako dugo čekali na novi post, ali posvađali smo se ja i moje riječi. I nisam ih iz inata željela upotrijebiti, a one ionako nisu dolazile... Bio je tu jedan post, ali taj zadnji post je nakon godišnjeg bio povučen od moje ruke. Znam da sam rekla da neću to nikada napraviti, ali nije to zbog mojih misli i mojih riječi, već zbog toga što je uključivalo i druge ljude. A meni podsjetnik na taj happening ne treba...sad je to iza mene!! Idemo dalje...!!
Za oni koji nisu u toku sljedeće su se stvari dogodile:

(1) Vratila sam se s mora na kojem je bilo fuuuuuuuuuuuuul dosadno i glupo, al ajd barem sam se okupala i osunčala. Nisam dobila sad neku boju... Zna sunce da me ne smije dirati... Ipak nisam njegova... =P=P A i deda je zaslužan za 90% sranja... Ovih ostalih 10% slavodobitno pripada mom burazu. No, taj dio je manje bitan...jer koliko god to more bilo sranjsko, ipak sam provela kvalitetno vrijeme sa svojim bratom!! Burki me skoro svaku večer vodio van...pa smo bili na slatkaču, pa malo šetali rivom, pričali, zezali se...a preko dana smo vrijeme gubili roneći i topeći se... Ko da smo opet bili ono dvoje klinaca... A već je toliko godina prošlo... Šmrx Šmrx!! Al još uvijek smo si super!! Hehe!! =P=P=P

Kao nikotin tako ubijaš me lagano!!
Jer usnama tvojim ja navučena sam odavno...

(2) Znači, u četvrtak sam se vratila s mora. Do subote popodne sam cmoljila i nervozno htjela izletiti iz svoje Matovilka-stile kule, ali i iz svoje kože!! Mačak se ne javlja na mobitel... Opet mi ne vjeruje...i opet misli da ga muljam... Zar imam razloga da to činim?? Nakon što sam prekršila obećanje koje sam sama sebi dala, a to je da si takva neka sranja neću više dopustiti te da su lov na dečke i slijepo zaljubljivanje moja prošlost...bolna...ali ipak prošlost. Ne!! Ja sam ocijenila da je Mačak vrijedan svih suza, svih neprospavanih noći... Ljubav je toga vrijedna!!! To je moj moto...a pošto je Mačak moja ljubav, tako je i on svega toga vrijedan... Pa makar me vrag odnio, sve ću istrpiti...

Sa djevojkom si bio...
Jutros sam vidjela te slučajno...
Isti ko i uvijek...
jednu za drugom pališ uporno...

(3) Subota navečer: Drobljenje u parku Maksimiru (doslovno, to nije eufemizam za "ono prosto mjesto") i veličanstveno pijanstvo u Movie Pubu. Tko bi rekao da mi taj neki itinerer odgovara. U biti su dvije postaje: Park/klupica/gajbe pive gdje sjedimo i pijemo te druga postaja: Movie Pub!!! Hehe!! =)=)=) do sad me te relacije nisu izdale... Osim što je ova subota bila mrvicu drugačija...u toliko što me cijeli moj arsenal kojeg sam popila (cijeli jedan Dalmatino plus tequila plus piva od nekog frajera u Pubu) udrio u glavu i laaaaaaaaaagano sam bila oduzeta. Krasno!!! Pod se vrtio brzinom Mačkove nove calibre, ali ipak sam uspjela rasplesati svoje curke i rasturiti cijeli podij (nisam ništa razbila, to se tako veli)... Bilo je super!! Skužila sam da je posebni čar kad ideš van bez nekog cilja da zbariš kojeg tipa ili da se simply nacugaš... Kad ideš samo u lagani provod sa svojim frendicama onda je sve to drugačije...bolje... Kad ti se netko nabacuje samo mu šapneš da si zauzeta i zavrtiš guzom u drugom smjeru...Hehe!! Feels like heaven... Wow!!! Again!!! Again!!! Pozdrav ovim putem mojim partijanerkama: Kikich, Vale (drugi put ne obući cipele sa maturalne večere =P) i naravno slavljenica: Ivančiča!!! (dva č su namjerna)!! Ja ti neću pjevati ko ona 3 Argentinca koje smo sreli u tramu!! Hehe!! Ne bi to tako dobro zvučalo!! =P Idući put kad ih sretnemo...ako...idemo s njima na Harun (Jarun) ili ih milom-silom vučemo u Pub!! Dogovoreno?? Hehe!!! =P Btw, Ignacio je moj!!! =P

O zašto nisam i ja cigareta bez filtera...?!
Samo da šetam od prstiju tvojih do usana!!

(4) Nedjelja ujutro: mamurluk totalni!!!! Glava puca koliko boli...želudac uključuje centrifugu... A meni kroz glavu prolaze vlakovi. Jedan od njih je bilo i mutno sjećanje da sam još tamo na Maksimiru zaboravila svoju "170 godina Narodnih Novina" vestu!! Šmrx!! Šmrx!!! Al koga briga... Iduća činjenica koja me udrila poput vlaka je bilo to kaj sam žurila na probu zbora i sviram na misi u pola 12!!! Isuse, a meni muka!!! Vrti mi se ko na ringišpilu!! Nekako odteturam do crkve iako mi je Matulić priredio Kalvariju sa svojom duuuuuuuuuuugom propovijedi!! Skoro sam one divne drvene orgulje prekrila svojom bljuvotinom, ali hvala Bogu završio je taman kad je počeo "red alert"!! Onda skrenula misli na akorde, ali me uto uhvati grč u lijevoj ruci!! BMTI deformirane prste!!! I lijepo lijeva ruka odsječena i više nisam mogla pogoditi ni jedan akord. KOma!!! Sve skupa totalni falš!!! I to još duža verzija "Prinosimo kruh" pjesme!!! Di baš DUŽA VERZIJA!!! A nasuprot mene u dnu crkve stoji veličanstveni kvartet: Adrian, Darijo, Toni i Borna!!! Zamišljala sam si kako mi se smiju... Nemaju pojma kaj mi se događa!! Budale!!! I završi pjesma, a ja se nemrem dići... Vrti mi se, zlo mi je i ruka mi otpada...!!! Swatko, kaj ne? Nekak istipkala do kraja mise (čak i bolje nego sam mislila da će biti) i otišla doma sa grčom na licu. E da, još kratak dogovor za Bistricu... i onda bris doma!!!
(5) Ostatak nedjelje provela doma. Stari trebao donijeti daske i napraviti mi nove police...zajedno sa tri tone majstora, ali nisu se pojavili!!! Koma!! A trebala sa Kikach i Sunčicom otići u Avenue Mall!!! Ma daj, nije fer!!! Pogledala navečer "Nemoguću misiju" i još neko sranje od filma...i otišla spavati. Javili se i određeni obožavatelji u kasne sate (=P) ali nisam imala snage odgovarati na poruke... Sorry!! Mamurluk je držao cijeli dan!!!

A svakih pet minuta nova ti cigareta zatreba...
Dođi preko puta... u mom je srcu jedna kutija!!

Ponedjeljak je osvanuo. Našla sam se na oblaku, u rukama voljenog čovjeka... Ne, to nije san!!! =) Do podneva uživala, a onda domeka. Buraz stigao iz škole. Hehe!! Prvi dan škole!!! Brijem da će mi faliti ta ustaljena shema... Ja još mogu plandovati, al kad krene... Bolje još ne misliti na to... Trebat će mi love, a od posla čini se ništa... Great! Dižem kredu! Samo tako će to ići... Onda napravila ručak...dobar stari lonac graha...=S
Pa se odšetala do Konzuma i sad lagano grickajući čipičips pišem ovaj post... Razmišljam o svega tri stvari... I tako mi je super!!! Napokon sam skužila da vani sija sunce!! =)=)=) Navečer možda napišem koju kontemplaciju!! A za sad... Pusa!!! Ciao!!!

O zašto nisam i ja cigareta bez filtera...?!
Samo da šetam od prstiju tvojih do usana!!