Sanjati...
ne mogu ti to uskratiti.
Dobro... zlo...
sve će se to jednom vratiti.
Mi moramo sanjati!!
Godine vidi šta su ti uradile
pobjeći...
ne može se od sudbine.
Sanjaj neke ljepše godine!!
Predragi moji!!
Neizmjerno mi je drago što još postoji netko tko će čitati ove tužne redove mog bloga što su se naslagali u zadnje vrijeme. Stvarno mi nije lako, a i to su neke stvari koje ne mogu riješiti za dan-dva tak da...ništa od onoga suoči se s problemima i oni će se riješiti!! Nažalost, mladi ljudski život koji se ugasio, dugo prijateljstvo najednom nestalo, ljubav razorena u potpunoj tišini...nisu to takve stvari...ne za jedan dan... Slažem se i s još jednom rečenicom koju mi je uputio moj dragi prijatelj, a to je da mi to zaista ne treba ovih dana!!! Istina...poželim iskočiti iz vlastite kože i pobjeći...toliki pritisak...toliko problema...gacam u magli ko guskica i ne mogu se iskobeljati van. Dragi anonymuse, hoćeš konkretno? Evo ti par natuknica (konkretnih naravno!!) pa ti to shvati kao moj poziv na tvoju pomoć...ičiju pomoć...tko god da čita ovaj post...i blog općenito. Pa evo...mali rezime!!!
Zadnji su postovi bili nekako u znaku moje želje za ljubavlju i tako...pa eto, na pomolu je prvi problem. Naime, riješila sam sve stare račune koje sam ostavila iza sebe (barem većinu) i bila sam spremna nastaviti dalje...krenuti s nekom novom nadom u ovaj svijet!!! Imala sam na pomolu i neku potencijalnu novu ljubav...u biti stara ljubav iz srednjoškolskih dana u prvim klupama moje drage (već bivše!!) Četvrte gimnazije!! KAd eto...ja provocirala...on forsirao...i eto...sve u svemu...nula bodova... Nisam imala namjeru nikoga vući za nos (što bi se dalo zaključiti), ali počele su se javljati stare sjene baš kad sam željela zaploviti u te nove vode...i nisam mogla... Ne mogu krenuti u takav neki život (kao što je ljubavni suživot sa čovjekom do kojeg ti je stalo) ako nisam ISKRENA!!! I nisam mogla...stari su duhovi bili preglasni i odvratili su me od moje sreće... A sada...nije ostalo ništa...stresena prašina sa starih cipela...bez riječi... I eto, ostala sama... A onda sam u svojoj novoj ekipi našla jednog dečka koji mi se svidio od prvog trenutka kad sam ikada vidjela (i prije nego sam ušla u tu ekipu)...nekako sam imala dojam da je on jedini čovjek s kojim mogu normalno razgovarati...i imala sam pravo...barem djelomično...i eto, jedan Tuborg Green party i strast se rasplamsala...mjesec dana osjećaja da ti je svijet pod nogama i da su ti krila raširena i samo čekaš da poletiš...ali...sve takve stvari traju kratko... Nikad nisam vjerovala u tu rečenicu jer oduvijek znam da je u svakoj takvoj situaciji kriv sam čovjek, a ne neka sudbina...u nju ne vjerujem. Raspad...i to opet bez riječi... Kolaps u mojoj glavi, a duša boli, a duša boli... Razlog? Vjerojatno mala Željkica i slične stvari, a vjerujem da su posrijedi i neke izmišljotine od strane ostatka ekipe (barem nekih zlatnih pojedinaca...Kiki kad te uhvatim...)...vjerujem da je to razlog...barem se nadam... Jednu večer sam sa svojim dragim Markom pričala do 3 ujutro i shvatila sam da ja želim takav prekid...takav da sečko dođe pred mene i veli nešto...bilo kaj...može mi lagati...znat ću to, ali bar da nekaj kaže... I da mi kaže da se zaljubio u Crvenkapicu i da zato nemremo više biti skupa, ja bih ga zagrlila i pustila ga...ali samo da NEŠTO kaže...samo to...oh Bože!!!! I tako...opet ostala na samo...srce puca i luduje...traži...nekoga...ni sama ne znam koga, ali umara me... Ne mogu ga više nositi u grudima jer uporno želi iskočiti...uporno...NE MOGU!!! Što sam učinila da ne mogu naći neku normalnu osobu koju ću voljeti i koja će mene voljeti??? I ako mora doći do kraja, koji će razgovarati sa mnom i s kojim ću se rastati onak...ono...kao ljudi...??? Zar to ne zavređujem??? Hajde, anonymus...RECI MI!!!!! Čini mi se da me dobro poznaješ...barem ostavljaš takav dojam...reci...objasni mi jer želim čuti...bilo što..!!! Možeš me i popljuvati, ali mi samo iskreno reci!!! Ja ću shvatiti...
Nosi moj pečat na usnama
Mada nije podobno,
varaj me slobodno!!!
Karmin se s košulje lako pere
al nikad ruke od NEVJERE!!!
Nadalje, ostala sam bez najboljeg prijatelja... To shvaćam kao potpuno moju glupost koju sam si dopustila... Kriva u potpunosti... ali ne znam... Toliko mi je trebao... Naime, išlo se na onaj izlet na Trsat...i najdraži moj me razveselio jer mi je javio da on ipak IDE!!! A ja bila dva tjedna bolesna i fakat mi se tih dana sve ovo počelo slagati i bila sam presretna...već smo sve dogovorili...kak ćemo Mirkeca utopiti...kak ćemo zezati Dražena...sve...ali...nije došao!!! Ujutro su autobusi krenuli iz dragog kvarta, a njega nije bilo... Nije išao nitko od mladih i bila sam sama... Druženje s bakicama? Nikad nisam imala ništa protiv toga, ali sad mi je trebao...toliko... i razmišljala sam cijelim putem o tome, ali nisam imala snage oprostiti... Toliki bijes u meni... Nakon toliko vremena tražim nešto za sebe...svog najdražeg samo za sebe i ne... Čini se da je moj zadatak samo DAVANJE sebe drugima...koliko god loše to činila...pa možda netko ili nešto naleti... Zgodno!!! Sad znam koji tip samoubojstva bi po dragom Durkheimu napravila...Altruističko definitivno!!! Ovih dana me to isto toliko muči...ne znam...možda je ipak potrebno oprostiti...oh Bože, daj mi snage za to!!!
Ja ne idem leć
da ne osjetim led
s tvoje strane postelje di mučiš...
di svako drži svoju stranu
i ponosa i gluposti...
Moglo bi bit da je lakše umrit
nego ljudima reć: "OPROSTI!"!!
OK...to su dvije stvari... E moj anonymuse, ima tu još materijala... Prije par dana mi je dobar prijatelj iz djetinjstva poginuo u prometnoj nesreći... Skucao se sa tatom u autu...neki kamion se nekak iznenada našao nasred ceste i eto...završili pod kamionom... Pitaju me ljudi zašto je tek sutra sprovod? Pa...kako da vam velim...od dečka nije ostalo NIŠTA!!! Stari mu je u komi...zna se najvjerojatniji ishod toga, zar ne?? Bemti...tako mlad život...dečko bio moje godište...htio upisati FER...još bili presretni jer ćemo biti kolege...susjedi...da ćemo se svaki dan viđati...bilo u menzi ili kad bumo skupa išli doma s predavanja...šmrc...toliko planova...i nestalo je sve...u hipu... Zašto se to moralo dogoditi??? Tako mladi ljudi...tako dobra obitelj... kako se osjeća njegova majka??? Kako je njegovoj maloj seki??? Vjerujem u Boga...znam da je Gospodin milostiv...ali...oprosti mi Bože, ali pitam te: ZAŠTO???? Ne sumnjam u Tebe, ali ODGOVORI MI!!! Isto mi je tako u nedjelju pod pretvorbom prošla misao o tome da mi je mama umrla...mislim...taman svi na koljenima...najsvetiji dio mise...i ja se zgrčim od boli...počnem plakati...nisam mogla ustati... Ne znam što znače te misli...ali se bojim...jer me takvi neki osjećaji nikad nisu prevarili... O BOŽE!!! A danas su otišli na more!!!! MA, sve bu OK!!! Samo me umore takve misli... Nesanica me onak...debelo muči... Nemrem zaspati do 5, a onda dizanje u 7! Ne znam kak funkcioniram, ali čak strašno ni ne izgledam...=) Ipak, znaju me buditi snovi...nekad su neki strašni kojih se na kraju jedva sjećam, ali ima i onih lijepih koji mi se tako duboko urežu u moje srce, u pamćenje da imam osjećaj da se to uistinu dogodilo. Ležim u naručju neke voljene osobe i plovim u snovima dok me miluju nježne ruke...osjećam se sigurna i voljena...jedino lice čovjeka...svaki put drugačije i onda se budim u suzama, boli i znoju... Imaš lijek, anonymuse? Prije toga samo da te pitam...jesu li ti ovo dovoljno konkretne stvari? Nadam se kojoj tvojoj riječi...i kojoj riječi od vas drugih, naravno...=)
Tuga se s vinom miješa...
gorko je piće to...
Noćas se na put spremam, stari PRIJATELJU moj...
Život je nekad takav-najbolje uzima
ostaje samo uspomena
bolna u grudima...
Tu još mogu spomenuti i neke preeeekrasne ispade mojih dviju dobrih frendica...obitelj mi više ni na što ne liči...i još ovaj glupi PMS!!!!!!!!!! Dobro, popušta, al fakat mi sve ovo ne treba...al ipak, svoj križ i dalje vjerno nosim...Još samo da ovi prijamni za fax prođu...da upadnem na fax i da sa nestrpljenjem čekam početak nove akademske godine...molite za mene...držite fige...ili kaj god mislite da bi mi donijelo barem malo sreće!! =)=) Eto anonymusu moj....SUSS-u...=P...nadam se da sam ti odgovorila na ono pitanje konkretnog izjašnjavanja. Hvala ti jer sam usput napisala novi post...i to malo poduži. Nadam se i da nisam ništa previše trkeljala...hihi...a sada me čeka još jedan mali zadatak...
Ostao sam sasvim sam
da ležim na suncu
ja zvao sam te da dođeš iz snova
i pružiš mi ruku
ja molio sam da se napune
moja mora i rijeke
u njima još jednom da osjetim
novu ljubav da teče...
A sada mojoj dragoj Just me...!! =)
Najdraža moja, ja te u potpunosti razumijem...kao da slušam samu sebe... Priznati? Zanijekati? Oprostiti? To su neka ključna pitanja na koja ja nikad ne znam odgovor u onom trenutku kada mi je najpotrebniji. Ni ja nikada nisam priznala sama sebi da je nešto gotovo...ni nakon što sam shvatila kako me moja prva veeeelika ljubav, dečko s kojim sam bila 2 godine, prevario i ostavio bez riječi... Umjesto da sam otišla, dignula ruke i olakšala si život (jer sve se jednom, kad tad preboli), ja sam u svojoj glavi vidjela još milijun načina kako bi se mogla boriti za tu ljubav...za ljubav...za čovjeka za kojeg sam i dan danas spremna dati život... Ali on nije želio ništa i borba više nije bila protiv neke druge cure, već sam se borila protiv same sebe...jer se u meni javio osjećaj poštovanja prema njegovoj odluci...prema toj novoj curi...i dan danas...ima curu već skoro godinu dana, ali mu ne bi prišla... Patila bi, bičevala se...samo da bude sretan...dok bi druga strana u mom životu željela iskočiti iz kože samo da se izborim za još jedan njegov zagrljaj...za još jedan njegov poljubac... I to sam radila još dvije godine...jesam li prestala? nemam pojma...još rana straaaašno boli!!! I ljudi mi govore: Goga, nemoj se mučiti! On je gad, on je ovakav, on je onakav, ima još puno boljih od njih, naći ćeš ti boljeg kakvog i zaslužuješ!!.......ali ja im nikad nisam priznala da nisam prestala patiti za njim...nisam željela priznati!!! NIKAD!!!! Rekla im sve kako sam zaboravila, kako sam oprostila, ali od svega toga sam samo jedno napravila...ZANIJEKALA!!!
I sada dati odgovore... ne postoje!!! Ako i postoje negdje, onda su skriveni u mnoštvu novih pitanja!! I tako u nedogled... A ja ću ti reći sad jednu stvar koju si me pitala... Priznati znači da znaš o čemu se radi? NE!!!! BArem kod mene ne... Možda ću i priznati recimo da me sad muči kaj me i sad ovaj zadnji dečko, ali ja ne znam...ne znam je li to istina...je li to ama baš sve što me muči i je li to upravo razlog zbog kojeg sam loše volje...NE ZNAM!!!! Nemam pojma kaj me ustvri muči...ni jednu svoju misao ne mogu uloviti...kao da sam na nekom kolodvoru...toliko vlakova, ni jedan ne staje. Evo i sad mi toliko toga prolazi glavom da ne znam jesi li me shvatila. Nadam se da jesi... AL čim sam pročitala tvoj comm znala sam da Ti MENE RAZUMIJEŠ!!!! I tebe nešto muči...i to gadno...i vjerujem da se suočavaš s nekim velikim košmarom u glavi kojeg želiš riješiti ali to je neka borba...kao između neba i zemlje...ne znaš na čemu si... Tako je barem meni, oprosti ako ti pripisujem nešto što u biti nije istina. A zašto mi pišeš sve ovo? Tražiš... odgovore... načine... razumijevanje... utjehu... a ja ti mogu dati samo svoju iskrenost, svoju bol, svoje patnje... Možda između ovih redaka možeš iščitati nešto što će ti pomoći...barem malo... Nadam se tome. Voljela bih ti reći nešto veselo...nešto u stilu: "sve će biti u redu" i poslati ti par osmijeha... Pa, zamisli da jesam, ali veći mi je dar dati drugima svoje iskrene osjećaje...naravno, ne u potrazi za žaljenjem ili dramom...već samo dar iskrenosti kao moj najveći dar... Tu ubrajam i ljubav, ali što da dajem nešto što ne posjedujem?
Eto, puno riječi, malo smisla...nadam se da će nekome ove moje riječi značiti...a i ne trebaju... Moje su i iskrene su...a sad što vi mislite o tome...voljela bih znati... Ostavite comm!!! Jer trebam svakoga od vas...da vas znam poimence prozivala bih svakoga od vas... Budite mi pozdravljeni!! Post je ionako predugačak... Al izapamtite jednu stvar: Predstavu, koliko god ona bila loša i tužna, uvijek treba dovesti do kraja!! To vrijedi za svaku situaciju u životu, za svaki odnos...sve probleme riješiti do kraja, sve odnose čuvati i voditi...voditi kroz život...dokle ide il dok ne umremo. Još malo stihova za kraj...za ugođaj... Do slušanja!!! =) Predstava završava...samo jedno svjetlo ostade upaljeno...
Potrošio sam život do pola
ko sapun od jorgovana.
Koliko sam u park kavani
ostavio kišnih dana?
Dok vjetar na izlog lijepi lišće
neko kao da mi ruku stišće...
Samo ja znam tko...
Na ramenima mi dva anđela sjede
čuvaju me od nesreće i bijede.
Dva anđela danju, noću rade
paze da mi netko sreću ne ukrade...
