SUNCE PIČI, MI SE NE MIČEMO...

Samo živimo iz dana u dan...
i svaki san...
davno nestao...izbrisan...

Evo, dragi moji... Pitali ste me kaj radim ovih dana. Nema škole, nema obaveza... To je ljudi moji, barem u mom slučaju, gadna varka! Tko ne zna što su kućanski poslovi neće me shvatiti, al ostali bi mogli razumijeti. Majka moja je sad došla na svoje. Super, kćerka nema školu, nema obaveza, ionako će plandovati po cijele dane...a ne!! Ima toliko veša za popeglati, suđa za oprati...pospremiti po kući, otići u grad srediti dragoj mamici nekaj...poslužiti svoju majku i brata kad umorni dođu iz škole ili s posla. I tako se pakao otvara...ako ste se ikad pitali kako se to događa...
Eto...vani plus 50 (u mom stanu i stotka jer hvala bogu imam takav položaj svoje sobe)...a ja dižem temperaturu za još 100 stupnjeva... U tome mi pomaže moja draga pegla i dvije hrpetine veša. I udri stari moj... Popodne skoči u grad...sredi to mamici!! Odi si dijete moje i po stvari za maturalnu...pih... I kak ja reagiram na sve to? Ključna je stvar što od norijade nisam stala!!!! Non-stop nekaj raditi za svoju family!!! Ja laaaaaaaaaagaaaaaaaaaano poludim!!! I onda sve sredim u jednom dahu...dok me srce jednog dana ne izda...i tek navečer dođem na svoje. Iako je i to relativno...
Odem u svoju rezidenciju-svjetski poznati Time Out u Središću i odmorim se... Društvo mi prave divni ljudi koje znam tako malo, a već mi toliko puno znače... Naravno, tu je i moja ljubav... PIVA!!! Jedno pivce za živce i sve je ok!! =) a još kad mi ju moj najdraži konobar Riko donese ful hladnu i bez čaše...hehe!! Naravno, sad tamo moja frendica radi uz njega kao konobarica...al i ona već zna...ful hladna, bez čaše! hehe!! Zezancija, smijeh, razgovor... Nešto što čovjeku definitivno treba nakon radnog dana. NAravno, u tajmu sam tek od pola 9 i ne ostanem dugo jer mi se spava i tak...
Oni koji su me ovih dana tlačili oko kave...( ne mislim na one s kojima sam pričala, nego na one kojima ne odgovaram na poruke)...obavijest slijedi: nisam slobodna do petka! U četvrtak mi je MATURALNA VEČERA!!! Petak možda prespavam do 5 popodne pa onda tamo negdje predvečer, ok?
Uživajte mi ljudovi...barem malo i za mene...
Volim vas sve!! =)=)=)

Fališ mi do bola, a znam da bit će još i bolnije...

FOR MY DARLING...MISS YOU ALREADY...

I neću čuti tvoj zov...
neću osjetiti tvoj zagrljaj...
al grijat će me živo sjećanje...
na tvoj osmijeh...
na tvoj dodir...
uvijek tu uz mene...
luw ya Martinchi!!!

NEMOJTE ME NIŠTA PITATI...

Jedva čekam prijatelji
sve vas da zagrlim...
ovako sjedim sam...
pa ponekad za vas otpjevam...

Evo, pozdravljam sve nakon burnog dana...i noći...koji se zove NORIJADA!!!! Osvrćući se na to kako mi je bilo, stvarno je teško odrediti kako se osjećam. Zbunjeno definitivno. U meni se miješaju osjećaji žalosti, sreće, euforije, umora... Sve to je jedan veliki mix koji me lagano ubija...
Nedostaju mi moji prijatelji. Imam takav osjećaj da je sve ovo san...ili se bar tome nadam...barem zbog svojih prijatelja. Tako bi ih htjela zagrliti i nikad ne pustiti. Čini mi se da ih nisam dovoljno cijenila kad su mi bili tu...nadohvat ruku...a sad kad ih nema...teško je. Mislim, znam da su oni tu...uvijek...ali nije to ono isto... Proći će i ove pripreme za fax i to će biti to. Svatko će krenuti svojim putem... Ne želim o tome niti razmišljati!!! Radije gledam u ovo sunce što nam sije i razmišljam...svi smo u vječnosti. Ovaj svijet je samo kap u moru vječnosti pa će tako i sve ove stvari ostati u meni zauvijek...i živjet ću u njima svaki put kad se osjetim sama...ma da...naravno!!! =)=)
Al da ja previše ne filozofiram... Mislim da je bolje napraviti laganu recenziju o tome kako je Gargi bilo na norijadi. Hehe!! Znate, izvukla sam jednu mudru pouku iz cijelog tog dana: Ne možeš reći da je dan loš dok on fakat ne završi!!! I to je živa istina. Pa, krenimo redom...
Msn dogovor je pao u 8 ujutro. Nikako nisam mogla zaspati na dogovor. Buraz se za to pobrinuo. Dignuo se u 6 pa je naravno i seku svoju najdražu zdrmao...da...htjela ga istući, al zakaj kvariti dan! Pusa za odlazak u školu i okret na drugu stranu... Onda lagana selidba za komp i ćorkanje. I čekam ja svoju kolegicu na msn-u da se još neke stvari dogovorimo, al nema nje...i nema...i nema...javila se tek oko 9! Do tada sam ja opet emigrirala na mamin ležaj i ćorkala...i onda onaj iritantan zvuk kad ti dođe porukica na msn... I eto dogovora... U 11 u tajmu!!! I sjedim ja tamo već od pola 10. Lagano ispijam pivicu u hladu i pozdravljam ekipicu kaj je isto došla na jutarnju okrepu. I čekam ja svoju plavušu... Usput mi glavom jure vlakovi osjećaja, uspomena...sve nekako mutno...mutno moja Beatriče...toliko ljudi... Vidjela sam i svog Bubacha...hehe! al ništa...samo mi je na pameti bilo to da odem odavde i da se tak ispucam... Ne toliko u cugi jer je vani bilo plus 50, već da se isplešem, da budem sa svojim prijateljima... I dogovor je bio u 11 kod stepinca... Mi smo malo kasnile, al nije to ni bilo tako bitno... Tamo nas je već čekala skoro cijela ekipa. Došla je čak i mama Martinjak-Miletić!!! =)=)=) naravno, i naša neprežaljena Kraljica!!! MEDO MI TE VOLIMO!!!! Ipak je došla...iako sam mislila da ne bu...al nemre ona bez nas!! hehe!! Nije isprva bilo ni moje Pepe G, a ni Tenchi, al one su kasnile... Čula sam da su imale Opće Pripremne Vježbe na Ribnjaku!! Hehe!! Svi su tu, a Geca nema... Ipak nije došao...da se bar sa Dinekom pozdravio...al ne... Edin je bio tak tužan...e, takvog ga nikad nisam vidjela... Fakat su si bili super...sudeći barem po Dineku...
I tako mi pjevali i plesali kod Stepinca... Uvalili se u travu i udri brigu na veselje! Kaj se tiče cuge, sve nas je spičio nekakav bambus kaj se točio na hektolitre, al više nas je ubila vrućina... Još je tu bila neka rakija u boci ruma i piva, al samo ti pozli od svega toga... Došla do nas i murja, al samo da nas upozore da smanjimo s tim alkoholom ak ne želimo u KP Remetinec i da potrpamo tu cugu u vrećice jer se ne smije tako piti na javnom mjestu... Striček policajac je bio jako pristojan i uljudan...susretljiv dapače čak štoviše... Guba je bilo, kad smo snimili da murja dolazi, počeli smo pjevati Ima jedna duga cesta... murjak se polomio od smijeha...hehe! Ko ne bi...hrpa pijandura na travi u hladu pjeva crkvene pjesmice mira...preluudo!! I tako smo bančili do nekih 2 sata! Onda je počeo špancir fest oko škole. Svi razredi na istom mjestu pjevaju i fućkaju...super feeling!! E onda smo dobili znak da bu nas pustili uskoro unutra... I eto, vraćanje na prednju stranu škole... I tamo ono posljednje iščekivanje... Dok nam draga Goga s porte nije rekla da krećemo!!! Hehe!! Koja euforija... Prvi je naravno bio A razred... Nakon kraćeg performansa smo išli mi Bekači... Ušli smo u školu bez fućkanja...noseći platno na kojem je pisalo KAJ GOD VI REKLI ZA NAS MEDO PROLAZI!!!...VOLIMO TE!!! ekipa je ostala bez riječi... Nisu mogli vjerovati (čak ni profesori) koliko smo bili uz tu curu...uz našu kraljicu... Fakat će nam faliti!! šmrx šmrx... Al nastavili smo i bez nje... Ona nije htjela doći unutra jer bi se rasplakala...šteta...da vidi koliko ju volimo, al zna ona to...
Nakon toga smo pozvali rasku...otpjevali joj La Solitudine na talijanskom i dali joj uspomenu...imenik s našim slikama i posvetama...od svakog od nas... Bila je oduševljena!! Onda smo napravili mjesta da i ostali razredi naprave svoj slavni ulazak u školu...po posljednji put... Malo trčanja po školi...grljenje s ekipom koja ostaje...i selidba u dvoranu!!! Tamo opet izvedbe...malo plesa, pjesme...ili pak prezentacije... Naš razred je imao najbolju prezentaciju, sa glazbom i slikicama i biserima...preeeeedobro!! Velika Hvala Hučiću!!! Baš je car!! Svi su ostali zapanjeni, a čuli su se i povici na neke ljude...sve u pozitivnoj konotaciji...hvala Bogu... Nije bilo izgreda ni takvih nekih ispada... Nakon programa u dvorani još malo grljenja i ljubljenja...koja suza za rastanak...i finalni adio!!!
Iduća stanica: JARUN!!! To je bio novi bleiburg!! Hodali smo jaaaako dugo...činilo mi se kao da su prošli sati...al na odredište smo ipak stigli!!! Putem smo se dvoumili jer je većina ekipe išla u suprotnom smjeru od nas, al na kraju...isplatilo se... Tamo smo stigli...polijegali po travi...i krepali skoro od vrućine!!! ufff....sunce je bilo neumoljivo!!! došl omi je da ga upucam ko crtiću, al nije išlo... diši na škrge i izdrži kolko ide...ak si žedan, iscijedi majcu ili šeći još pola sata do pumpe s vodom... Pakao se ljudi moji, ko nije znao, nalazi na Jarunu!!! Lagano se pomaknuli u hlad...malo nekaj prigricnuli i tako...tako bančili do nekih 6 sati... Onda nam je već lagano bilo svega dosta... Lagano se dizali s poda i kretali prema doma... Loši bendovi, loše pjesme, trula atmosfera...što nam je drugo preostalo? U tom trenutku je bijeg bio jedino rješenje... No, Akači nam rekli da će Prljavci pjevati...kako to propustiti? Nema šanse!!! I opet...spuštaj guzu na pod i čekaj dalje... No, prije njih je još bio i Jura Stublić...tako da mi više fakat nije bil otrulo... Ekipa je bila preeeeumorna pa nije nitko htio čagati samnom... Hvala Bogu da je bila moja Tenchi pa smo mi u prvi red i udri!!! Hehe!!! Bilo je preeeedobro!!! I tako do Prljavaca... Onda Prljavci zapalili atmosferu i to je bio finish kakav se traži za norijadu!!! Da, svake godine je isto...uvijek isti repertoar, al nisi ti svake godine maturant...
Još kratka epizoda u tajmu...i to je to...
Norijada je iza nas...
Jutros...bolje reći negdje oko 3 popodne...gledam majcu s norijade...i nemrem belivit...i to sam prošla. Puno je već toga iza mene, al i dalje se mora... Što reći...bilo je zabavno, al ima još tri tone stvari za kojima možda na neki način žalim... Al o tome fakat više nema smisla razmišljati...Zašto? Samo se bacam u depru...a gledajte...tako je divan dan!!! Ne bum danas išla nikud van, al nema veze...jedan pogled kroz balkon i to je dosta... Sjećanja su ionako još prejaka da bi išta komentirala... Ovako je bolje...dan pauze pa se onda čujemo...čini se da je blog jedna velika iznimka...hehe!! Sreća za vas koji me čitate!! Znam da je post kilometarski, al eto... nemrem izostaviti neke stvari... Iako ih ima još, al ne bi o tome...nije to za blog...bar ne za ovaj post... Do slušanja ekipica!!!
Pusa

I`m walking on sunshine...
It really feels good...
I feel love...
It cannot be just a dream...

KAD SI SRETAN BJEŽI IZ SVOJE ŠKOLE TI...KLAP KLAP =)=)=)

Bježim...
odlazim van iz ovog grada...
stavljam copyright na mučna sjećanja...
dosta je...
zauvijek izlazim iz stada...
nek me tješe hladne pive sjevera!!!!



Ne znam da li je istina u pivi...
al ta se piva davno točit prestala...


Love you all!!!
Goodbye!!!

IZVUKLA SE GARGA UISTINU...ALELUJA!!! =)=)

I smijem se...i smiješ se...i sve je isto kao prije...
Zamišljam da ničega se više ne sjećam...

Znam ekipica da sam vas zabrinula, al ljudi moji, mislila sam da me razumijete??? Znate onu spiku: oke, cura u bedu. Bit ćemo uz nju...sve će biti oke!!! =( a možda i ne...ne kužite vi to, zar ne? ma nema veze... =) sad to fakat nije važno!! =)=)=) fakat nije... Ugledala sam ono sunce na obzoru...ugledala ono divno lice...koga god...=)=)=) i sad sam si opet HAPPY!!! tj....ona moja riječ... HEARTLISH!!!!!! =)=) nemrem belivit koji je to snažan feeling!!!! =)=)=) hvala svima na molitvama i na potpori...ne znam kaj bi ja bez vas!! =) al eto...netko se zaželio stare nasmješene Garge, Goxi il kak god...??? EVO ME!!!!! =)=)=) kad je idući tulum??? Kad će mi netko donijeti hladni Tuborg??? Ekipa, ekipa!!! ne, ne... kiksate!!! =)=)=) ma nema frke, imam ja ideju!!! U subotu 19.5. su DANI ZAPRUĐA!!! Moja republika slavi svoj dan pa bih molila...khm khm khm...da se POJAVITE!!!! Bit će hladne pive, bit će pečenja, bit će dobre mjuze, bit će dobrih žena....a i frajera!!! Ko dolazi, nek mi se javi!!! OBAVEZNO!!! Nemojte da saznam da mi se niste javili!!!! =)=)=) eto, to će biti prilika da vas podsjetim kolko je ono Garga luuuuuuda!!!! Koja ne misli na svoje probleme...koja bi samo malo cugala i plesala do jutra...to je ona stara Garga!!! To je sad OVA Garga!!! =)=)=)
Što više reći...smijem se...sretna sam...ne znam kako...ne znam zašto, al jesam!!! =)=)=) I jesam, ja sam ti optimistična osoba...totalno...al skupilo mi se... shvati me!!! Zar to nije onak...normalno??? Ma nije to sad više ni bitno...sad sam luuuuuuuuuuda!! Draga moja Anamarija...da me sad možeš upoznati...hehe!! Nisam ni sebi bila dobro društvo ovih zadnjih dana (khm khm tjedana...khm khm khm mjeseci...=)=)=) ) al sad se samo smijem...zezam na svoj račun (i tuđi...hehe!!)...i nitko mi ništa ne može!!!! Jednom ću skoknuti do Kutine da se upoznamo!! =)=) poruka ekipi iz kvarta: zgodna treba podfrknute majce...sa retro cvikama...to je šefica partijane!!! To sam ja!!! Molim da me NE ignorirate!!! =)=)=) hehe!! Kak se ja prijetim... hehe!! Shame on me!!! =)=)=)
Ovo sad laaaaaaaaaagano prelazi granice normale...hehe....ako one kod mene sad i postoje!!! =)=)=) zato završavam ovaj postich!! =)=)=) pozzzzzzzzzzzzzzzzzzz svima!!! Naročito mojoj najdražoj ekipici...i svima koji ostavljaju comm na mom blogichu...=)=)=) eto, spomenula vas...nemojte mi sad nekaj prigovarati!!! =P=P=P hehe!! Ciao!!!
PUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUSAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!

NEKA ME NETKO SPASI!!!!!! ZAR ME NITKO NE ČUJE????

Wake me up inside!!
Call my name and save me from the dark!!
Bid my blood to run before I come undone!!
Save me from the nothing I've become!!

KADA TE ŽIVOT PREGAZI...VRATI SE NA PRVU STANICU...

Iz prašnjave zadaćnice moje malenkosti:

...naša nas prošlost slijedi, povećava se onim sadašnjim...
svijest znači pamćenje

Što je ovaj trenutak? Tako malen i neznatan. Treptaj oka i više ga nema. Pa ipak, može toliko promijeniti naš život. Samo jedna sekunda pogreške i cijeli se naš svijet može početi okretati u krivom smjeru. Tada se sunce ne probija kroz oblake, voda se zakrvari u agoniji duše, a neko biće sjajnih zlatnih očiju me podsjeća kako nikada neće biti bolje. Često sam se našla u takvoj situaciji. Postavljala si pitanje: kako dalje? Onda mi ostaju samo sjećanja.
Sjećanja su skup tolikih trenutaka koji vječno žive negdje u dubini moje duše. Neka su lijepa, a neke uspomene i danas peku poput žive rane. Znam se uhvatiti u razmišljanju kako moj život i nema smisla. Postavljam si ona iskonska pitanja o tome tko sam ja i kuda dovraga idem, ali istovremeno onako farizejski pružam ruke k nebu i čekam manu nebesku. Čekam i čekam, a čini se da se Bogu baš i ne da postajati nekim brzim rješenjem. i onda u onoj surovoj dijaboličnosti nalazim utočište u prošlosti. Zaključavam se u svoj stari ormar pun plijesni i starih stvari i kopam po njima. Uspomene su za mene stara skrivena blaga koja škrto čuvamo za one crne dane, dane oskudnosti i ispraznosti života što nas znaju onako iznenada zadesiti. Tako živim. Iskustva koja sam proživjela modeliraju moje misli i stavove. Pitaju me ljudi postoji li u mom životu više dobrih ili loših uspomena, ali to je jednako glupo i filozofsko pitanje poput onog je li čaša napola puna ili napola prazna. Loša iskustva su me naučila mnogim bolnim životnim lekcijama, ali opće je poznato da se takve lekcije najbolje nauče. To je ona surova čovjekova stvarnost-preko trnja do zvijezda. Što je put bolniji to je uspjeh bolji i slađi. Tako i život. Što su sjećanja bolnija, to su naše misli pročišćenije i jasnije.
Uspomene su temelj čovjekova života. U našem shvaćanju one nas progone svaki dan i u svakom trenutku nas na nešto podsjećaju-na neku pogrešku pa nas toliko zaboli da se počnemo u sebi previjati dok padamo na koljena od srama, od osjećaja poraženosti. Naravno, tu su i one divne uspomene koje nam daju životni polet i neki uzvišeni osjećaj vječne vremenske protežnosti i lakoće življenja. Gdje se sad između te dvije krajnosti nalazi naš život? Vjerojatno negdje u sredini. Život je prekrasan vez isprepleten tim tamnim i svjetlim nitima, a njegova stvarna ljepota vidi se tek na kraju.


E sad, kolko će mi Žanić dati....javim vam!

PRŽI SE SRCE MOJE...OD LJUBAVI TVOJE...

E brate mili, što je vruće ovih dana! Uff...imam takav feeling da će mi duša izgoriti. Već sam se zabrinula za sebe, al i drugima je tak...pa....fiju...nisam jedina. =) ne znam ni kako si pomoći... nemrem spavati... Iako će neki reći da mi to nije od vrućine nego od cuge, al dajte, molim vas, laže selo, lažu ljudi... Kad smo već kod toga, lažu oni oko toliko stvari da je to za ne povjerovati, al prevruće mi je da bi se ljutila...da bih uopće komentirala.
Značajna je stvar da je za tjedan i pol NAPOKON gotova škola!!!! Jedva čekam...živim za taj dan...i za ovaj petak...i za subotu 19.5.......i za nedjelju 20.5........ma joj...idući će dani biti pakleni u punom smislu te riječi (izuzev one male sitnice da ću se ekšuali tamo i preseliti). Al dobro... malo tulumarke, malo cuge, malo dobrog društva...i rashladit ćemo atmosferu...well, barem živim u ugodnoj iluziji!!! =)=)=)=)=)
Eto, trkeljam bezveze neke gluposti. Mislim da je dosta za sad... Ionako me čeka Majka Courage, Camus na srpskom...malo testa iz biologije...malo testa iz matematike...pa zato...adieau!!!
Pozzzzzzzzzzzz do idućeg postića...=)=)=)

CRAWLING IN MY SKIN...THESE WOUNDS THEY WILL NOT HEAL...

neka mi ne svane...nek me nema...nek me ne bude...

Eto...i kad čovjek pomisli da je napokon nešto krenulo nabolje, sve ti se odmah sruši natrag na glavu. I pogode te u glavu stare školske knjige...stare uspomene...stare pogreške... Toliko o tome da sam u životu išta uspjela riješiti. Dobro, škola napreduje, al i to zapinje baš sad kad bi trebalo sve otklizati na dobrim ocjenama prema već duuuuuuugo priželjkivanom kraju. Gubim koncentraciju? Ne! Naprotiv, iznenadila sam samu sebe koliko sam toga stigla napraviti i preživjeti bez previše ekstremnih egzibicija poput cjelonoćnog učenja i bdjenja uz kompjuter...ne, čak sam se i naspavala. =) a to mi je veoma bitno...san za dobar ten...=)
U čemu je onda problem? Šutim, ali slutim...a to je moj najveći strah (uz još njih milijun i dva). Kupila sam već jednosmjernu kartu za highway to hell...al zar to mora značiti da već sad kreće životna muka i zajebancija sa samim sobom? Ma dajte ljudi...ne može biti!! Ja hoću natrag!!! Toing...i eto još jedne knjige meni u glavu...
Prijatelji...tako divna stvar...tako potrebna stvar u životu, ali i tako komplicirana stvar da nekad gubim glavu kao ovih dana. Govorim i činim stvari za koje nisam svjesna...to jest, svjesna sam samo toga da činim drugima nažao....da me netko pita zašto, ja bi ga prvo pitala što? o čemu govoriš?...ispraznost riječi kod mene je dosegla vrhunac...za neka djela još ima praznih mjesta, ali se nadam da nikada neće biti popunjena.
I tako...danas skoro ostala bez jedne super frendice...moje male sunčice...bez najboljeg prijatelja jer se ponašam ko kreten...i to kreten izvan konkurencije... Najgore je što sam svjesna da se moram prestati ponašati tako, al nemrem!!! i prestanite me pitati što mi je!!!!!!!!!! NE ZNAM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Hoću trčati...vrištati...pobjeći...a da nikoga ne vidim jer ću opet nekoga povrijediti...opet iznova vidjeti druge kako me vide u nekom drugom svjetlu... Al kod mene NE POSTOJI DRUGO SVJETLO!!!! Ja nisam zla!!!! KOd mene nema dark side of the moon, već samo prolazni oblaci... PA KOJI JE ONDA OVO K*****!!!!?????!!!! Šizim...gotova sam...popucala po šavovima... Andrej, ako ovo čitaš..znaj da ti je Goga tvoja...ah, bio si u pravu da nikad nisam bila normalna...da sam neki freak i s pravom si se sablažnjavao... FY je imao pravo ljutiti se na mene...samo se igram tuđim osjećajima...samo tražim samosažaljenje i žaljenje drugih... Zašto nisam poslušala svog Ninkovića????!!!!! I otišla... kao i on... otišla od onoga što me počelo sputavati... u čemu se više nisam pronalazila... Prokleta ona pjesma... proklete riječi... a blagoslovljene uši koje ne čuju moj vrisak... i blagoslovljene oči koje ne vide ove moje napisane riječi... ali morala sam... morala sam nekako... samo malo... da se ispucam... da se isplačem... kad sam sama... ovaj blog je onda jedini spas mom razumu... da ga ne izgubim...
Eto... tko je stigao do ovog retka valjda me žali ili kritizira ili potvrđuje svoje misli o tome kako se samnom ne valja družiti... al zato neću srušiti ovaj post, a ni ovaj cijeli blog...kao neki... Živim sa svojim usponima i sa svojim padovima... tko hoće ostati uz mene, dobrodošao je...tko želi otići, neka ode...ja za njim više neću ići...
Sad samo želim završiti svoju misao koja još uvijek obilno navire u mojoj glavi... samo želim poslati poruku svom Šinkecu i reći mu koliko ga volim...svoju Martinčicu zagrliti najjače što mogu... od tolikih ljudi tražiti oprost... Bacite kamen...nisam dostojna...
idem!! vjera će me moja spasiti...

KAD SE UMORIŠ...UZMI SI PAUZU!!! =)

Umoran sam prijatelju...umoran!!
Umoran od vina, žena...umoran!!

Heeej ljudi moji!! =) dobila sam par opaski da sam tak riječita da je svima muka od mojih postova s tim glupim riječima pjesama...Baš, ko da to nemrete naći na googleu...da da...shvaćam!! No dobro, onaj koga će ipak zanimati o čemu se radi neka škicne zadnja dva posta...=) iako ne vjerujem da će biti takvih...mislim, sudim po komentarima... I nemojte mi više prodavati fore da ste bili tu, a da niste ostavili comm. Il si bio i komentirao ili nisi!!! pih! E da, samo je dna napomenica, prije nego počnem ovaj post,: onaj tko se sablažnjava nad mojim riječima nek me zaboravi!! Ako me ne prihvaćate takvu smušenu i otkvačenu curu koja ima svojih mračnih, ali i onih svjetlih perioda, onda me možete zaboraviti. Znaju oni na koje se to odnosi...(FY ne na tebe! =)) eto...dosta župnih oglasa...=)
Htjedoh pisati o nečemu dosta aktualnom u mom životu (a i drugih maturanata u mojoj školi, ali i iz drugih), a to je umor!!! Pričat ću samo za sebe jer ne mogu garantirati ništa kod drugih, al za sebe definitivno znam da sam krepana do bola. Možda ne sad da mi se samo spava, već sam postala nezainteresirana za sve...počela jaukati i žaliti se bezveze...zaboravila na mnoge ljude...odbacila mnoge stvari... Znam, opet za to mogu kriviti samo sebe, ali ja bi radije krivila druge!! =) Hehe!!! Znam ,znam...neću! Al eto...uzela sam si odmora!
Konkretno, danas sam trebala učiti povijest, geografiju, likovni i kemiju, ali nisam mogla. Još me uhvatila tu neka boleština i rezultat je očit: nula bodova za školu, sto bodova za Goginu lijenost!! JEEEEEEEEEE!!! A opet...nikako ne razlog za veseliti se... Lagano, ali saaaaaaaamo lagano m ije škole dosta!! Sutra predajem maturalni rad (u pozadini se čuje Hendelova Aleluja) tako da me večeras čekaju još zadnje finese, sutra uvez i predaja!! Mašem bijelom zastavicom i predajem se...=) Bila je to teška bitka...još kad bi se završio ovaj rat...joooj!! Daj malo brže tih tri tjedna!! =)=) jedva čekam, a opet...eto ti nove stvari koja me umara...melankolija i nostalgija za svim ovim divnim ljudima s kojima se družim...sjećanja na sve one naše tulume i gajbe na Jarunu ili na Gradecu. JOOOOOOOOOOOJ!!! Ajmo opet!!!!!!!!! =)=)=) i tako...još jedan tuborg...još jedan hit Daleke Obale...i to će biti to...gotovo jedno veeeeliko poglavlje zvano: Ludilo srednje škole!! =) al dobro...još nije gotovo...još živim za posljednje dane...
Druge neke stvari koje me zamaraju možda su obitelj, dečki, frendovi...manjak kofeina...manjak alkohola u krvi...i tak! Al zar to nisu oni slatki problemi obične male tinejdžerice? jesu...hvala hvala...spontani aplauz!!! =) al o tome fakat ne bi...Kog zanima, ima moj broj pa bumo otišli van u šetnju il na kavu...samo se javite!! Znate da uvijek nalazim vremena za sve vas...koliko god to jadno pokazivala!! =(=( al dobro...date mi još jednu šansu?? šmrx...=) ko ne zna... nek pita druge...=) =) =)
p.s. Stvarno vas animiram da pogledate pjesmice...ne znam...svi ih znate...al u tim trenucima su mi bile tako potrebne... Živjelo Hladno Pivo i Daleka Obala!! Naravno, i Darko Rundek... Volim te ljubavi moja...=)=)=) tko god da jesi...

OTVORI TUBORG DA NAZDRAVIMO...SAMO ZA MENE!!! SAMO ZA GARGU!!! =)=)

Treba mi netko da mu ispričam sve
kako sam pustio da me rastave
od Gordane, moje Gordane.
Prije nisam ni znao jer bio sam mlad
da je svakome čovjeku urođena glad
za suzama, tuđim suzama.

Jer ljudi su pokvarena rasa
prljava i zla i ko' ljude sluša
taj uvijek nastrada.

Kada bio sam sa njom volio sam je
i ona je tada voljela mene...voljela me
...voljela me je,
al' došli su ljudi
pokvareni, zli i svakakve laži su pričali
o meni i o Gordani.

Jer ljudi su pokvarena rasa
prljava i zla i ko' ljude sluša
taj uvijek nastrada.

Prošli su dani prošle godine
od kada sam pustio da me rastave
od Gordane, moje Gordane.
Tada nisam ni znao jer bio sam mlad
da je svakome čovjeku urođena glad
za suzama, tuđim suzama.

Jer ljudi su pokvarena rasa
prljava i zla i ko' ljude sluša
taj uvijek nastrada.

KAO JA DA POLUDIŠ...JEDNOM KAD SE...MA NE!!!

Ustao sam ujutro s glavom nateklom
I zakačio malim nožnim prstom o stol
Spotaknuo se o tvoje papuče
U padu odkinuo zastor i glavom puko u radijator

Htio sam ti baciti vazu u glavu
Kad si se probudila i poslala me k vragu
Al sam u agoniji bola stenjao ispod stola
U grču se previjao kad mi je sinulo


Ne volim te nit sam te ikad volio
Na tvoje omiljeno pitanje evo ti odgovor
Bio sam mlad it totalno zagorio
Tako je valjda sve to krenulo


Od samoće i dobrog sexa nastala je naša veza
Početni zar je bio zavidan
Da nisam svakog dana otkrio još mana
Sad si u mojim očima samo još greška u nogama

Što se smiješ ko hijena to me toliko ne smeta
Koliko neke druge navike
Nit što vreće od tampona bacaš stalno sa balkona
Samo jedno ipak ne razumijem
Nije mi jasno sto ne zatvaraš zubnu pastu.



par riječi drugi put...trenutno nisam raspoložena...volim vas sve!!! =) pussssssssssa!!=)=)

DOWN HERE...IN THE MIDDLE OF NOWHERE...

Inspirirano mislima jednog anonimusa...


Zašto te ne volim? Radost je druge voljeti, al ja nisam sretna...
Zašto te ne tješim kad si tužan? Želja mi je tješiti te, al i sama sam žalosna...
Zašto ti ne pružam oslonac kad si slab? Pružam ti ruku pomoći, al i sama sam shrvana...
Zašto nisam tu kad me trebaš? Želim ti doći, al i sama te trebam kraj sebe...
Zašto ti ne posvećujem pažnju? Dala bi ti i taj komad sebe, al se osjećam potpuno beskorisno...
Zašto ti ne darujem sebe kad se osjećaš praznim? Jer se i sama osjećam ispraznom...
Zašto ti ne pružam zaklon u vremenu straha? I sama tražim da me netko ponese na leđima...
Zašto nisam uz tebe na tvome putu? Jer sam i sama skrenula sa svoga...
Zašto ne dolazim kada me zoveš? Prevelika je tama i buka u noći gdje se skrivam...
Zašto te ne tražim kada se izgubiš? Od umora sam zaspala prije nego sam te našla...
Zašto ti nisam lahor u vrućini? Jer me umor svladao...
Zašto ti ne dajem oprost kada ga tražiš? I sama sam potrebna oproštenja...
Zašto te ne oslovljavam sa "ti"? Jer sam i sama sebi stranac...
Zašto ti se ne dajem na dar? Sama sebi sam preskupa stvar...
Zašto te prisiljavam na nešto? Jer se i sama opirem svemu...
Zašto nisam tvoje svjetlo na obzoru? Jer i sama čučim u mraku...
Zašto nisam hrana u tvojim danima gladi? Kruh života je meni neznana stvar...
Zašto ti nisam vjerna? Jer sam i sama sebi nevjerna...
Zašto te ne slušam kad govoriš? Jer sam i sama potrebna razgovora...
Zašto u meni ne vidiš istinu svog srca? Srce je moje razbijeno ogledalo...
Zašto te neću pohoditi kada si zarobljen? Jer i sama sjedim okovana svojim grijesima...
Zašto te ne mogu izlječiti? I sama sam puna rana koje ne žele zacijeliti...
Zašto te ne očistim ako se uprljaš? Jer i sama spašavam samo svoju prividnost...
Zašto me shvaćaš kao suparnika? Jer se postavljam iznad tebe...
Zašto me ne možeš pogledati u lice? Ne možeš pronaći me oko sebe, ja sam u skrovitosti svoje noći...
Zašto ti nisam saveznica? Jer sam i sama sebe odbacila...
Zašto sam te zaboravila? Zaboravila sam i sama sebe...
Zašto nisam kraj tebe? Nisam više kraj nikoga...
Zašto ne čuješ moju riječ? Jer istinsku Riječ nastanjenu u meni ne dijelim s drugima...

Oni koji će opet prepoznati svoje misli i opaske nek ostave comm...spremna sam otkupiti autorska prava jer su mi originalne riječi predobre...=) kog zanima nek prošvrlja linkichima za moje najdraže blogere...ovo je više anđeoska poruka u originalu...=) Ja sam je totalno prizemljila...Netko me pitao što vidim iza svega ovoga... Vidim sunce na obzoru...novo jutro što se budi...samo za mene...i razmiče tminu u mom životu...otire svaku suzu iz mojih očiju... Ovo je valjda samo faza...barem u nekim segmentima...definitivno ne svim...=) samo ću reći: Zovi, samo zovi...i ozdravit će duša moja...

TKO IMA SLABO SRCE NEKA NE ČITA...TKO ČITA NEKA NE ZAMJERI

I bijes...i bol...i tuga...strune mog života...

Eto, svašta se čovjeku zamjera...da se ne zna oblačiti...da se ne zna ponašati...da nije odgovoran...pa tako i meni. Ne, to nisu zamjerke...to su savjeti ili pak iskreni osjećaji... Hmm, mogu li povjerovati u takve riječi? Mislim da neće ići... E da, i ono pitanje: Tko je mene odgojio? Mnogi me to pitaju...pa i moja vlastita majka...jer njezine kriterije i vizije više ne zadovoljavam. Frendovi su si to pitanje uzeli za moto odnosa između nas...iako neki preferiraju ono: "E škrtice, kolko daješ tolko primaš...pa si razmisli u kojoj si ti poziciji!! " Da...i meni su te onako favoriti u borbi za prvo mjesto u natjecanju za najbolji prijateljski savjet koji mi daju ljudi. Pobjednika ćemo proglasiti za par tjedana kad se maknem na sigurnu udaljenost... Poruka odmah: ako ostanem, to znači da nemate sreće u životu i da ćete se morati strpiti do jeseni. Eh, ta jesen... mislim da će mi se cijeli život okrenuti naglavačke i naopačke kad dođe taj deveti mjesec...taj rujan...rujno vince-moj budući najbolji prijatelj. =) da, zvučim kao zadnji kroner...ali ne...mene ne treba slati na lječenje i odvikavanje...to je samo uzaludno trošenje novca i živaca onih divnih teta u sanatorijima...a mi drugima ne želimo ništa nažao činiti, zar ne? =) hehe! Moje dvije najdraže stilske figure: sarkazam i ironija...moje strukture rečenica otkrivaju i tajnu opsesiju oksimoronom, al to je javna tajna...=)
Ako se odmaknemo od svih ovih mojih digresija i filozofskih komentara, koji ionako svima idu na živce (najbolji su mi komentari:"Hoćeš ti reći ili da odem na kavu dok se ti napokon ne izraziš???"), vidjet ćete da ja nisam sposobna imati dobar odnos s ljudima oko sebe...da, to je jednostavo moj defekt... Tko je rekao da svi ljudi nisu defektni? Ja jesam!! Ja to jednostavno ne mogu... Poseban su primjer moji odnosi s dečkima... naročito bivšima... Uff, u tome sam maher... Knjiga koja bi opisivala to područje zvala bi se: "Kako od sebe napraviti budalu u svakoj prilici?"...mislim da bi bila bestseller!! =) Druga kolona je family...taj zlatni odnos sadrži nebrojena izderavanja na dedu...svađa i vrijeđanje brata...odgovaranje mami i zanemarivanje svojih obaveza...a tek Miško...znam da bi bio red da ga hranim i čistim...il da bar znam kak izgleda, al nemam pojma... sve je to mutno, moja Beatriče, sve je to mutno oko nas...
Ništa mi više ne predstavlja takvo nekakvo veselje koje bi osjećala...kao poticaj...kao vrijedno iskustvo...kao tajnu skrivenu u drugima... Ne, pretvorila sam se u jednu veliku, jednoličnu, monotonu NAVIKU!!! Sve mi se čini bezobličnim i ispraznim te manje važnim od nečeg drugog...od čega? Ne znam, jer upravo SVE stvari odbacujem od sebe i zanemarujem...stišćem zube i valjda se duboko u sebi nadam da će sve proći i da će samo nestati... Vjerujte mi samo na riječ da svega toga nisam svjesna... Moj pogled je taman, mutan...riječi su prazne i beznačajne...kretnje usporene i sablasne...koraci teški i umorni. Gdje da stanem? Ne znam... nema nigdje klupica za sjesti...a previše sam umišljena da bi sjela na travu...
Parni Valjak je rekao: "samo ne daj, ne daj nikada da nam ljubav bude navika..." al i to sam učinila... Ja ne znam voljeti. Živjela sam u iluziji da znam, al prevarila sam se kao nikada... Gadna je to bila spoznaja, al vrijedna... Barem shvaćam zašto me nitko ne poznaje...sve manje ljudi okružuje...i sve manje ljudi shvaća, razumije... Ne krivim nikoga izuzev sebe!! Ne brinite! Znam što mi je činiti i to je moja zadnja i najveća molitva...
Za Prvi Maj sam išla u Pleternicu, Požegu i Cernik... Taj me put mnogočemu naučio... Neke od stavaka su: ljudi su prijetvorni i uporno vjeruju da to mogu prikriti...sakrivati osjećaje je nešto najgore što možeš činiti...gledati druge kako uživaju u sreći zapravo je najveća tortura...voljeti dvije osobe jednako nije moguće...laž je slatka kao najslađi med, al bode kao najoštriji i najotrovniji žalac...svi koji su oko tebe uvijek te ostave...kad tad...onaj kojeg voliš nikad te neće primjetiti ili neće mariti za tebe u nadi da ne uništite ono divno što do sada posjedujete...
Neke su od ovih stvari moje totalne autosugestije kakve nemaju ni najokorjeliji sektaši...al govorim ono što mi je trenutno na duši...iako još uvijek držim visoku branu da se potpuno otvorim jer ne želim nikoga spominjati...nikoga time povrijediti... Zato sam u crkvi u Cerniku tako duboko molila da me Zovne malo glasnije...samo malo glasnije... Toliko želim ustrajati u jednoj stvari, al ne mogu zbog tolikih stvari...tolike vlastite lakomislenosti i kukavičluka...neodlučnosti i neustrajnosti... A tako bi željela...ma koliko god me drugi odgovarali...moj ljubek zna koliko ustrajem u tome...koliko to žarko želim...i hvala na podršci!! =) Najbolji si prijatelj...=)
Komentar i zaključak na ovaj post nemam...tko ima neka piše...ako se nije sablaznio...al pišu tamo u jednoj divnoj knjizi riječi jednog divnog čovjeka: "Blaženi oni koji se ne sablazne nadamnom!"...Za one skeptike i zgroznike možda idući post bude zanimljiviji...ili bar u neku ruku vedriji...a do tada...pusa! =) bez najdražih stilskih figura...


Volio sam jednom jako u životu svom,
Garavušu, garavušu, u sokaku svom.
Sve je ona meni dobro što ja znam.
Srce moje lažem sebi, bolje kad sam sam!