SAMO ZA TAJ OSJEĆAJ...

Pozdrav ljudovi moji najmiliji!! =)

Prvo kaj ću reći je da se najdublje ispričavam kaj nema posticha tak dugo. Znam, već su neki proglasili zastaru mog slučaja, al nisam ja odustala...stalno razmišljam o svom malom blogu... Ah, ta škola..jel itko shvaća moje patnje? Tjedan dana non stop učiti...ne znam uopće kak mi je mozak čitav... Al znate kaj? Ponosna sam na sebe. Stvarno sam ovaj tjedan većinu riješila...sad da vidimo rezultate...uff...gadno...al nadam se najboljem. Jedina stvar zbog koje sam ljuta na sebe je maturalni rad!! Jooj, uzmem si tako dobru temu i onda je ostavim za zadnji čas... sutra i tijekom ovih kratkih praznika samo to radim..uz pojedine pauze u kojima učim nekaj za idući tjedan. Molim štovane čitatelje da mole za mene...da drže fige ak ne vjeruju u snagu molitve il kaj god drugo...al pomoć mi nekakva treba. Ne možete mi pomoći naučiti...to radim sama...bar se trudim...al jedna duhovna perspektiva pomoći definitivno poželjna. =) unaprijed hvala...=)
Mnogi su me pitali dal sam se možda zaljubila... Istina je da je prije nekoliko dana...hvala bogu...završila jedna faza koja me "prala" nekih dva mjeseca kad sam bila totalno zbunjena...živjela u nekom svom svijetu..ne marila za većinu stvari...samo ja, moje lude misli i srce... Taj organ...ta sprava...tko ju je izmislio? u taj klan "ubijmo-čovjeka-u-pojam" spada još i savjest. Dve fatalne žene (ili muškarca hehe) svakog čovjeka... =) mene su obje uhvatile u klinč i ne puštaju... Srce vodi politiku izolacionizma-imaš jednu misao...jedno sunce na obzoru...i samo za to živiš...fućkaš školu...fućkaš frendove...fućkaš family... Samo ti je na pameti...vezala nas gajba...ili ipak možda koja stvar od Zabranjenog Pušenja...ili koja Garavuša...a možda samo World hold on? nemam pojma koja bi pjesma opisala moje stanje...!!! a ne...mislim da mi je lagano dosta tog jukeboxa koji u meni svira... Jezuš, kaj ne zna nikaj drugo? možda moram ubaciti više love... PKIZM!!! =)
I živim ja s tim...i popuštam u školi... Trzajna ozljeda vrata...2 promila alkohola u krvi (ma kaj muljam, čak ni nemrem pit kak spada)...i dobri stari evergreeni za drapanje srca... To je moj život u zadnja dva mjeseca, a mislim da i dalje...=) kao što se može vidjeti na slici...s kojom se potpuno poistovječujem...sve BIH dala i JESAM dala za ljubav... To je feeling kojeg čovjek MORA osjetiti. Neki ga se boje zbog moguće patnje i tuge...al to su sve tri sestre blizanke...jedna maloprije, a dvije kasnije...Znao je Gibo o čemu priča...=) ja se toga..barem više u svom životu... ne bojim!! Još mi donošenje odluka stvara određene teškoće, al sve je relativno i sve se da izgurati do kraja... Guraš život nekim putem...malo ga šutneš...on pojuri naprijed..ti trčiš za njim...i jurite nekim putem... E sad, da mi netko može reći jel idem dobrim putem?
Neću više trkeljati gluposti jer od umora već gubim nit... Samo ću reći da se za ljubav vrijedi živjeti...moj mali život mi je to već dao do znanja...=) i hvala mu na tome...=) a sad idem pajkiti...sanjati da me debelim morem vozi starii ruzinavi brod...kraj mene boca Dalmatina...dragi me prska vodom dok sunce piči...roštiljat ćemo kasnije...=)=) hehe! =P
Do idućeg posticha koji će nadam se biti puno brže napisan nego ovaj... Eh, ta škola...shvaćate me, zar ne? PUSA!!!

Kud plovi ovaj brod što ljude odnosi?
i da li itko zna što more sprema?
kud vodi ovaj svijet kojim smo krenuli?
od svega samo znam- povratka nema.
Kud plovi ovaj brod što srce odnosi?
taj put je tako dug, a luka nema...
Na moru ljubavi i pučini sna,
u plavom beskraju uvijek ostat ću ja...

MILLE BACCI DA ROMA!!! =)=)

Ma ljudi moji, POZZZZ!!! =) evo, vratila se ja... =) svi me pitaju kako mi je bilo, a ja...jednostavno nemam riječi da to opišem. Bilo je jednostavno SAVRŠENO! Sjećaju se neki ljudi da sam jednom prilikom rekla da bi htjela i umrijeti u Rimu. Ljudi moji, stojim i dalje uz tu tvrdnju. To je vječni grad...moj grad! Vidjeti sve one znakove povijesti...susresti tolike ljude...osjetiti ljubav...to je nešto osobito što mi je donio taj grad. Evo par crtica kako je bilo... Neću nadugo i naširoko...obećajem! Belj!! =)

Polazak u pola 1 sa uskrsnog ponedjeljka na utorak. Sama činjenica da putujem u moj najdraži grad i da mi se ispunja životna želja držala me u deliriju cijeli ponedjeljak. A tek kad sam se ukrcala u bus... ma nije bilo sretnije koke od mene! Upoznala sam i super frendicu Magdalenu. Pozzz i pusa mojoj kokolini!! =)=) Većinu putnika nisam poznavala osim tete Jelice i Mirne. Najbolje tete! =) Živjele tete! Živio Jaggermaister!!! =)=)=) hehe! Ostatak ekipe sam upoznala u hodu! =) Magdalena i ja smo se osobito družile sa vozačima. Najbolji su! Darko i Damir-glavni šarmeri među silnim profesoricama, a na nas su pomno pazili...i to jako dobro! svaka pohvala! =) hehe! Ostalo su naše tajne! =P Prvi dan (uto) je cijeli bio u znaku putovanja! Dugo je to bilo putovanje...al nismo bili samo u busu. Izuzev čestih pauzi i stajanja na benzinskim pumpama, navratili smo i u Assisi. Malen utvrđen gradić na brdu...baš nekako idilično. Uz to, održavala se neka smotra umjetnika pod nazivom "Umjetnost u službi mira" pa je cijeli grad bio povezan špagom na kojem su visile bijele golubice. Naravno da su dominirale šale o ptičjoj gripi. =) Glavna faca u cijelom Asizu bio je naravno sveti Franjo. Obišli smo sve njegove kapele...vidjeli toliko stvari al jedno zamjeram talijanima...ne daju da slikamo!! =( šmrx! a takve bi to bile lijepe slikice...al nema veze...za kraj jedan moj osmijeh i krećemo dalje na put! Ostale zanimljivosti: dečec na cesti u narodnoj nošnji svira gajde i smije mi se (gle psa na fotki kak je medeni!) te prekrasan pejzaž... ništa sočno za ljubitelje takve tematike...=)




Ipak nam je krajnji cilj Rim... još malo...još malo...i napokon stigosmo. Smjesteni u bungalovima u Castelfusanu, po dvoje u četverokrevetnim sobama, s frižiderom koji radi... što više reći... LUKSUZ!! =) =) Srijeda je bila početak ostvarenja bogatog itinerera koje je vrijedno i maštovito sastavila moja najdraža časna Beata! Bog blagoslovio tu ženu! Najbolja je vodičica ikada... =) Taj dan smo imali bliski susret s papom...jooj da sam imala malo dulju ruku...mogla bi ga dotaknuti =) Nažalost fotić je zakazao tak da nemam fotki al ajde...glavno da sam ja njemu mahnula...=) BENEDETTO!!! =) Nastavili smo obilazak grada do Vatikanskih muzeja (koji su me oduševili...a šta sam sve vidjela...mislim da sam većinu ilustracija i slika iz udžb za povijest našla tamo). Zanimljiva je slikica bila ova: no comment

Zatim smo produžili u Sikstinsku kapelu. Vidjeti sva ona remek djela...stvarno doživljaj i pol. =) Imala sam osjećaj da je sam Michelangelo tu s nama i nanovo se divi svojim radovima...naravno, i Rafaelo stoji kraj njega. Šećer na kraju bila je bazilika sv. Petra. Napokon sam i u nju kročila. To mi je bila najveća želja još dok sam bila na sprovodu pape Ivana Pavla II, al tad je sve to bilo zatvoreno. Ipak, sad sam ju obišla od temelja do vrha... Za današnji dan je bio predviđen obilazak papinskih kripti i cijele unutrašnjosti. Bila sam i na grobu našeg dragog pape...i pomolila se kleknuvši na rub groba. E, onda me guardia tjerala al nisam se dala... =) ipak, incident nije bio velik...pristojna sam ja curica! =). Još se ubacila tu i Laterano i time je završena turneja zakazana za srijedu. Sutra je novi dan i idemo u nove pobjede!!! =) događanja danas navečer (ko što me mnogi pitaju =P) ostaju tajna...pozzzz samo mom društvu u bungalovu c044!!! =) sve je jasno...=)
Četvrtak je bio...uff...najgori! Mislim, najopsežniji...krepavali smo na suncu što nas je lijepo grijalo. Naime, oko pola 9, kad smo ponovno stigli na Trg sv. Petra, odlučili smo otići na kupolu bazilike. Logično smo razmišljali da će biti manje ljudi, jer nema audijencije, i da bumo to brzo zbavili i bacili se u miru na razgledavanje antičkog Rima. No, realizacija plana je tekla drugim tokom... Bilo je TRI puta više ljudi. Čekali smo dva sata u redu za kupolu koji je bio dug gotovo koliko i Portico...spržili smo se... hehe! Barem nabacila farbicu, al ipak je bilo strašno vruće... Nakon toliko muke i promenade uspjeli smo se popesti na vrh bazilike. A tamo...pogled puca na cijeeeeeeeeeeeeeli Rim. Prekrasno!!! =) nismo se mogli odvojiti, al morali smo juriti. Ipak, nismo propustili priliku da se slikamo. Pozzz ljudi sa vrha Papinske države!! =)=)
Kad smo se spustili, naravno, svi su nas već čekali. Teta Jelica je dugovala jednu večeru! Hmm...bit će janjetine! =P i krenusmo dalje... Obišli smo Forum Romanum, Colosseo, Oltar domovine, Trajanov forum... vidjeli smo toliko toga da bi stvarno bilo previše kad bi pričala u detalje. Dobro, definitivno ne smijem izostaviti veličanstvenu Fontanu di Trevi...=) bacila sam 2 eura...ma vraćam se ja ponovno!!! =) hehe! =) no...zanimljivije je spomenuti da se jedna gospođa stalno gubila. Ne, to definitivno nije bilo zbog tri vrećice koje je nosila iz shoppinga ili pak zbog velike torbetine i par marama oko vrata. Lakrdija!! =) umirali smo od smijeha kraj nje, a ona je samo važno mahala glavom kako nije to tak veliki problem kaj ona luta u svojim mislima i ne prati...to nam je rekla svima! pih...no more comment! Hehe! Turneja je ovaj put završila laganim izležavanjem na klupicama, koje su btw kamene, i najedom svakakvih trgovaca sa đinđama...svi neki via Kazahstan...=) pa smo tada našu Magdalenu naučili cijenkanju...hehe! Pusa! Nadam se da ti se sviđa ogrlica koju smo ti nabavili...hehe! =) i tako...bus nas pokupio, vratio u bungalove...i eto reprize...hik hik...no comment! Znate već sve! Al nisam ja pijandura...=PPetak je bio totalna suprotnost. Laganini da nemre biti lakše. Itinerer je bio jako mršav... Na lageru su bile katakombe...uuuuuuuuh to je bilo spookie!! =) plašila ja ljude s onim scenama iz Šestog čula...hehe! Kad su vrištali...=) vidjela i kriptu sv. Cecilije. Nakon toga skoknuli do sv. Pavla izvan zidina...i dan je bio gotov. Htjeli još do nekih lokacija u centru grada al je skupa ulaznica za grad pa smo odustali. Radije smo otišli do mora...iako je bila grupa onih kojima su smetali euri u džepu pa otišli shoppingirati. Eh, brate mili, kakvi ljudi...


Zadnji dan...vožnja! Pjevamo, plešemo, plješćemo...pa malo spavamo...i tako. Stali u Padovi. E, to mi je isto prekrasan gradić. Nismo se dugo zadržavali jer nas je čekao dug put kući. Ipak, stigosmo doma...sretno! Ipak, nisam mogla još tri sata zaspati od uzbuđenja. Jooj, sutra bum ko zombi na probi! =)
Nadam se da ova recenzija baš jako ne kasni. Nisam htjela na dugo i na široko jer bi bilo previše. Extra detalje tražite kod mene osobno...hehe! Do idućeg posticha!! =)

ARRIVEDERCI!!! =)

USKRSNO SUNCE NA OBZORU...

Sretan Uskrs svima!!! Prekrasan dan osvanuo i eto...smješak!! =) smijem se od uha do uha... zašto? nemam pojma... =) ne, ja nisam luda...i ne, nisam se ničeg riješila...i ne, nije mi se ništa dogodilo... samo tako. Možda sunčanica...ili vino! =) bolje da mi best frend ovo ne pročita... =) al ipak...reći ću ja svoje do kraja...pa tko se žali nek ostavi komentar!! =)
Ovo neće biti jedan kontemplacijski post... Znam da ste na to naviknuli, al razmišljala sam... Prošla sam tolikim blogovima i svi nekako pišu obične postove sa prepričavanjem happeninga koje su doživjeli taj dan... Ipak ja više volim kontemplirati o nekim stvarima, al ajde... uzet ću si pravo na malo luksuza pa...Listen up! Ovako vam je protekao moj uskršnji dan...=)

Malo sam fulala plan koji sam si zacrtala... Htjela otići u pola 8 na misu da blagoslovim hranu al spavalica se nije mogla dignuti... Žao mi je! Neka me ne osuđuju oni sveti ljudi koji čitaju moj blog... =) ipak, namjera je postojala i to molim neka uđe u zapisnik... =) naravno... doručak zbog toga nije bio izostavljen. Uuuh! Majčica se zaista jako potrudila. Fina šunkica koja se topila u ustima... pa domaći pršut...domaći mladi luk...sireka...i naravno, pisanice!! Kod mene vam je oduvijek bio običaj da se cijela obitelj (mama, tata, brat, ja, deda i baka) okupi na doručku i da se kuckamo s jajima... svake godine imamo jednog pobjednika i to ne propuštamo!! Svake godine ista priča. Pih! Ja sam slavila samo 2 puta u zadnjih 10 godina... Ipak su tata i brat najveći majstori u tome. Majčica je jedne godine bila najbolja! Nije se prestala hvaliti 3 mjeseca nakon toga... hehe! Jedva smo je se riješili! Skoro pa je tak do idućeg Uskrsa... hehe! Al znate, taj običaj nisu zaustavile ni neke značajne promjene u familiji. Držimo se mi toga! Pohvala family moja!! =) Tata nije bio siguran da će doći danas, al ipak je nazvao i stigao ... Prošlogodišnji pobjednik je ove godine slavnu titulu predao bratu koji NE prestaje o tome pričati. Gori je od mame one godine! Hehe! A valjda bu splasnulo oduševljenje do idućeg Uskrsa! =) a i nadam se da iduća godina donosi i pobjedu nekim nadobudnim ljudima poput mene...dedu ne računam... on je izvan konkurencije!! =)
Nakon finog doručka, koji je trajao tri sata i nakon toga nisam mogla disati, krenule su prve obveze. Odjurila sam na misu...pjevanje sa zborom mladih (ne, ja nisam bakica!!) na misi. Nažalost, na probu nisam stigla...sorry curke!! Misa je bila lijepa. Počela sam malo razmišljati o svetoj misi...šapćem svom predragom vlč kod kojeg sam se ispovijedila da radim na sebi i svom vjerskom životu! =) tak da mi danas nije bilo to nešto ustaljeno i bezveze... iako sam po prvi put doživjela da Šefica preskače neke pjesme ili čak preskače i ne izvodi neke pjesme... E curke, stvarno je naljutile na probi! Bolje da me nije bilo...hehe! Pusa Šefki!! =) Po završetku mise uslijedilo je čakulanje pred crkvom...to nije trajalo dugo jer je većina ekipe bila na sinoćnjoj misi bdijenja... E ta je misa bila nešto preeedobro!
Ovo sad pričam u javnom povjerenju! =) Oduvijek sam obožavala te sve obrede u velikom trodnevlju, al kako smo se smijali!!! =) velika hvala zaslužnim ministrantima, zaslužnim katekumekima i dotičnoj bagri iz zadnjeg reda u crkvi...=) hehe! Zakaj ste pobjegli?? =( al jednostavno...kolko god se trudila nisam se mogla uozbiljiti... eda, i moje drage curičke iz altovske hemisfere našeg zbora...hehe! Ok, znala sam da imamo dupine u Bundeku, al ono sinoć...fakat previše!! Kiss!!!=)=) No, sve to nas nikako nije spriječilo da odradimo svoj posao...i to znate kak...najbolje smo!!! A još u kombinaciji sa starijim mješovitim zborom? Ubojito dobro!! Stvarno sam ponosna...šmrc šmrc!! =) Uglavnom, čestitanje... Samo kiss kiss hug hug... a i to je bilo smiješno. Neke ljude fakat dugo nisam vidjela i bilo mi je drago da sam ih srela... Onima koji moj blog prate zbog određenih novosti javljam da sam ljubila samo jednog komada...samo jednog malog plavog...hehe! Al ne smijem... ne smijem... =)=) Samo frendice...samo frendice! A ludače!!! =) A onda je došao župnik i rekao najljepše riječi koje sam čula te večeri: "Dođite gore, ima hrane! Dođite, ima i gemišta!" =)=) Hehe! Tko ne bi bio presretan! E onda je nastao stampedo do blagavaonice... a tamo... kolača, šunkice, sireka...i naravno, ono bitno, gemišta!!! =) Pozz mom najboljem prijatelju s kojim sam pazila na mjeru u čaši! KISS!! =) =)
I tako...ta je večerica bilo vrijeme iznimnog druženja tak da na ovoj danas misi zalutala samo još koja pusa ak se našao neki pajdo koji nije bio sinoć! A što je on propustio!! =P belj!
hehe! Nakon mise još jedna kratka kava s iznimnim ljudima...pozz i pusa...a onda juriiiiiiiš domeka na ručak! E ljudovi moji, to je bila zadnja runda...do knock outa!! Prefina pečena janjetina, pečeni krumpir i zelena salata....mmmmmmm...njami njami njami... =) ništa za piti...minus!!! =) al ipak...sve pohvale mojoj najboljoj kuharici! Volim je...obožavam je!!! =)
Popodne u znaku odmora... Trebala otići kod ujaka, al ne... ja neodlučna ipak ostala doma...htjela riješiti ovaj problemčić oko memorijske kartice za fotić ( a da nisam vam rekla... sutra navečer PUTUJEM U RIM!!!!)...e pa mi treba malo više memorije za tjedan dana slikanja... =) curke, ak nađem kakvog komada, slikam pa šaljem!! =) za onu drugu polovicu mojih vjernih čitatelja nađem koju slikicu talijanskih kolača i drugih sličnih slastica...=P I tako ja cijelo popodne trčala...ah, niš nisam napravila, tj. bit će sutra. Nadam se da ne bude prekasno... držite fige! =) i onda se napokon smjestila doma i sad tip...tip...tip...tipkam po tastaturi. Novi postovi na blogichu...comm na tonu drugih... Ak sam kog zaboravila il preskočila duboko se ispričavam jer vas ima stvarno puno! Već me ruke zaboljele od pisanja comm, a ne vidim baš vaše pretjerano javljanje... Mislim...svaka čast mojim vjernim kritičarima... Pusa najdraži G! =) molim da to vi ostali popravite...i dobijete onda svoje mjesto na popisu slavnih bloggera koji kroče ovim slavnim ulicama našeg i vašeg Neta...
I što ću sad? A ništa... Još malo popričat s ekipom na msnu... I njima jedna veeeeeeeeeeeeelika pusica!! Najbolji ste!!! =)... a onda spavati! Sutra me čeka tri tone partijskih zadataka... lagano spremanje za put... Falit će mi pisanje postova u ovih tjedan dana...al ne brinite...pišem dnevnik....sve ću bilježiti i svaku novu ideju...po povratku slijedi jedan OGROMAN post samo o tom putu... =) naravno, uz mnoštvo priloženih slikica...=)=) očekujte onda navalu postova...hehe! ak bu mi se dalo tipkati.. =P ma bude...sve za blog, blog za sve!!! =)
Eto, ispisujem zadnje redove ovog tako casual posta! Nadam se da nije baš tak dosadan ili isprazan... =) još jedna pusica svima koji su se bar u jednom malom trenutku prepoznali (a ima vas takvih...ima ko čašu vode? presušit će mi usta od tolikih pusa...hehe)... do idućeg posta!! =)=)=)=)=)

SUZE SREĆE...OSMIJEH BOLI...

Zašto plačem danas? Tako je prekrasan dan...sunce je provirilo kroz oblake...grije nas svojim poljupcima...a ja u svojoj sobi...prislonila obraz na prozor i gledam van... Djeca se igraju...jedan mali psić laje...dvoje zaljubljenih šeću rukom pod ruku i smješkaju se...a ja? izgubljena u svojim mislima... zar opet? ma ne... ovo su suze radosnice... =)

Kažu oni moji najdraži filozofi: Post nubila faebus!! =) Neću lagati...nije mi ništa sjelo na svoje mjesto...onu cijelu hrpetinu stvari i dalje vučem za sobom al...ne znam...danas je drugačiji dan... Imam osjećaj da to sunce sije samo za mene...nazvao me i dragi prijatelj kojeg jaako dugo nisam čula... Razveselila sam majku svojom poslušnošću...a i tata dolazi u subotu i idem vidjeti svoju poluseku...=) hehe! Napokon... malena Vita ima već skoro pola godine a ja ju još nisam vidjela... jedva čekam! Danas je poseban dan... Gledam kroz prozor... Osjećam miris cvijeća i dođe mi da se spustim pred zgradu, legnem na travu i uživam dok mi lice zrači od topline sunca...a kosa mi miriše na svježu travu... Gledam oko sebe i vidim... svaka tratinčica miriše i bijeli se samo za mene...napokon nakon duugo vremena uviđam ljepotu svijeta oko sebe... Gledam... dišem... živim!!! Rijetki su takvi trenuci al zahvaljujem na svakom takvom i sličnom trenutku... Zato ću se danas široko osmjehnuti...tražit ću nadu...inspiraciju i sreću u svakom detalju oko mene... U svakom listu na grani...u svakom čovjeku...u svakoj sekundi koja ispisuje moj život... Pitam se što mi nose dani što mi predstoje... Kakve me zgode sve čekaju? Sretni trenuci? Opet nešto ružno? A tko će ga znati... nije ni bitno... živim za danas...za svaki trenutak...i živim ga punim plućima... =)=)




Ipak, postoji nešto što mi neizmjerno fali ovih dana... LJubav!! Jesam li se zaljubila? Jesam...i to prek glave...kilometre prek glave... Nekad se pitam što je meni to trebalo....zar nisam mogla i bez tih stvari? samo dodatni teret... pih! Al ne...pustila sam se niz struju... Srce je prejako vuklo i eto... Gdje sam sad? Negdje između neba i zemlje... nemrem se sabrati...živim pod njegovim prozorom... Živim za svaki trenutak proveden kraj njega...za svaki njegov pogled...za svaki njegov dodir... A kad bi samo on znao koliko mi je stalo do njega...koliko ga trebam...koliko bi bila uz njega... ... ... On to ne zna... ne shvaća... ili jednostavno ne osjeća isto... Nije mi to čak ni bitno...razlozi su suvišni kad je stvarnost takva... =( i što sada učiniti? Ja sam se odlučila za samo jednu varijantu: šutjeti... trpjeti... ne dati ikome do znanja što osjećam... Istovremeno osjećati radost i bol... Uff, neće biti lako...to nikako, al neka to bude moj smisao ljubavi... Pustiti neka on bude sretan pa čak i po cijenu vlastite sreće... Zar to nije ljubav??
I tako mi na licu osvane osmijeh... Ne!! On nije prijetvoran...lažan...to nikako!! Sretna sam ja... i samim tim što on postoji tu negdje u mojoj blizini...i kadkad mi uputi svoj pogled i osmijeh...to je sve što mi je potrebno da se moje sunce probije kroz oblake!! Osmijeh na mom licu je iskren...al znam da čovjek teži za nečim boljim...za vlastitom srećom koja ga ispunja... I ne mogu protiv toga...zato je to osmijeh boli...one slatke ljubavne boli...tako slatke da joj čovjek ne može odoljeti... I zato sam se tome i prepustila... zato ljubim...=)
I što na kraju STVARNO napraviti? Ja na to pitanje nemam odgovora... Pitaju me prijatelji: Zašto se mučiš? al ja to ne doživljavam kao mučenje sebe same već kao sreću...življenje svog života, a ovo je sastavni dio toga... Zašto mu ne kažeš što osjećaš? to je moj najveći strah... osobito u ovo vrijeme kad me toliko toga muči...znam, ne suočavam se sa svojim problemima i da...postati će sve gore al on je sve što mi daje snagu u životu...samo to...i Gospodin naravno...al mislim da bi Bog već učinio nešto da se odvratim od toga al nije... ovo moram proživjeti i zato ljudi...pustite me!! Da se smijem...da plačem...da sanjam...da ga mrzim i istovremeno volim...pustite me!! Zajedno gledajmo sunce na obzoru koje svakome donosi nešto drugačije... Meni nosi njega... =)

MOJ GETSEMANI...

Sjedim do tvojih nogu glave pognute,
ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore,
znaš sve moje misli, sve moje molitve.

Veliki je četvrtak...osjećam kako padam na koljena i molim..zašto? za koga? ne znam... Misli mi jure poput stotine vlakova koji ne mogu...ili ne žele stati... ne mogu se ukrcati...ne mogu otići odavde vođena samo jednom misli...do iduće stanice... Ne mogu! Iscrpljena sam...izmorena...i ja molim da se kalež ovaj otkloni od mene...da zasja sunce na mom obzoru...da tame nestane. Ali neće...jer molim za nemoguće...bolje reći za nepostojeće... Kako mogu moliti da se život moj otkloni od mene? Želim umrijeti? Ne! Što želim? ne znam... Želim sreću...a što ako je sada već posjedujem? Želim odgovore...a što ako su preostala samo pitanja? Želim ljubav...a što ako mi je već darovana? Želim da mi bolje krene u životu...a što ako može samo gore? Toliko pitanja...a odgovora nema...ili ih ne želim čuti. Tko uopće želi čuti ono što je protivno njegovim željama i prohtjevima? Nitko... Al ja trenutno pristajem na sve odgovore... Daj mi Bože štogod imaš u rukavu!!
I klečim... čuje se tek tiho kucanje srca i disanje tako smireno da mi se čini kao da sam u nekom snu...sama...ja u nekom vrtu...naslonjena na kamen... Podižem glavu i vidim neko poznato mjesto... Kraj mene neki čovjek plače... Promatram ga i osjećam njegovu bol...srce mu se razdire, a ja ga samo gledam i osjećam...napokon se ustajem i prilazim mu. Stavljam ruku na njegovo rame i tješim ga...zašto? ne znam... a on podiže glavu...pogleda me u oči...nasmješi se... i nestane. Ostajem sama u nekoj čudnoj tami...i osjećam kako mi misli usporavaju...stojim kao na kolodvoru i svi su vlakovi na svojim peronima i ulazim u prvi vlak... On pojuri svom snagom i vozi me... vidim osmijeh svoga brata...čujem škripu kočnica...osjećam užas...i trgnem se. Stanica je. Izlazim iz vlaka prestrašena i ukrcavam se na drugi... U jurnjavi se počnu redati nove slike... Čovjek kojega volim odlazi...ne čujem ništa...ni riječi pozdrava...okreće mi leđa i odlazi...smije se...ruga se...nije ga briga... Posegnem za njim, a njega nestade. Tihi jecaj. Al ne ostajem ovdje. Moram poći... na nove puteve...u nove vlakove. I eto slika: majčin plač...tata okreće ključ u bravi i izlazi iz stana...posljednji put... Svađa s bakom...njezine bolne oči...posljednji put zasjale... Toliko slika...toliko boli. Posljednji trzaj...i svega nestade.
Otvorim oči i shvatim kako klečim na hladnom podu crkve...tresem se..obrazi mi vlažni od suza...prestravljena sam... Pokušavam vratiti film al glava puca od boli...srce otupjelo...samo neka misteriozna tišina. Al opet..osjećam kako je netko tu...dodiruje mi rame i šapuće slatke riječi utjehe...znam da nisam sama...znam da moram dalje... Al je lakše...bit će lakše...anđeo je moj opet samnom...=)
Tako sam se osjetila danas razmišljajući o svemu što me muči u životu. Ne znam da li je za to bilo izuzetno bitno što sam bila u crkvi...al uspjela sam srediti malo misli...barem koju uhvatiti. I vidjela sam tolike stvari koje me muče...toliko ih ima... Neke sežu u moj život prije gotovo 8 godina... Ne znam... čini se da sam si tada trebala postaviti neka pitanja koja bi mi rasvjetlila moje osjećaje ili bilo što kaj me snažno vezalo za tu neku sliku...Al nisam. Ovako je tu ostala tama koju očajnički želim rasvjetliti...al vrijeme se ne može vratiti...pitanja se ne mogu dvaput postavljati... Prekasno je. I sada putujem rijekom života sa svom tom prtljagom...a nema nikoga ko bi mi pomogao nositi... Ništa. Idem sama. Putem razmišljam o svemu tome. I čovjek dok razmišlja, počne shvaćati smisao nekih stvari i počne se riješavati toga... Tako i ja...vidim već...spuštam lagano na pod sve kaj sam već preradila u svojoj glavi...i srcu naravno... sve torbice s tim problemima... Naravno, gomilaju se novi...i tada padam u beznađe...agonija...želja za normalnim životom. A da me netko pita što ja smatram normalnim životom...ne bih znala odgovoriti. I padam na koljena sva u suzama...molim za nešto..i svaki put čujem te čudesne riječi utjehe...osjećam taj umirujući dodir ruke na ramenu... Anđelek je tu kraj mene. Zakrilio me i brani me od svih zala... Čuva me i pazi... Daruje ljubav i utjehu kad mi je najpotrebnija...=)
I sretna sam... Hrabro uzdižem oči prema nebu...blagoslivljam svaki tren svog života...sve ljude u njemu... i krećem na put. Moram dalje... Pokupim cijelu onu hrpetimu svoje prtljage koju nosim i krećem...iščekujem... Što? Ne znam...možda ponovno onaj susret u vrtu...možda ulazak u neki novi vlak...možda... Al trebam živjeti da bih se mogla sjećati!!! =)=)




Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave,
suze polako klize niz moje obraze.
Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene.

KAD SUZE POTEKU...

"I will hold you in my arms
through all your suffering,
and I will wipe away
all the tears that you`ve cried.
So good night my angel
good night I say...
Till the sun wakes you up,
till I am gone with this new light."

Anđeli...Ovih dana mogu žalosno reći da gubim vjeru u njih... Oduvijek su mi bili utjeha...tu kraj mene...hrabre me...daruju mi ljubav koje sam toliko puta bila žedna...vjeru koju sam toliko puta gubila... Toliko sam se puta osjećala sigurno...kao zakriljena njihovim krilima...daruju život svoj za mene...za svakog od nas... Treba to čovjeku. Ta neka vizija...pa makar to bila neka iluzija ili autosugestija...meni je to bilo i jest potrebno. A nalazim ih posvuda...najviše u ljudima... =) I slučajni prolaznik mi može reći nešto ili me pogledati tako da mi dođu neki dugo očekivani odgovori ili pak neočekivana utjeha i osjećaj ljubavi. Ljubiti i biti ljubljen...to je moj životni moto...=)
Ali u ljudima se prevariš...ljudi nestaju iz tvog života...odlaze...i osjetiš se samim. Tako i ja...i trenutno se tako osjećam: sama, izgubljena, bez igdje ikoga... No, problem je u meni...i uvijek je problem u nama samima. Mi stvorimo sliku našeg svijeta u kojem živimo samo mi...ostale smo izbacili-najčešće zbog nekih gluposti-al nismo svjesni koliko su nam potrebni. I onda krivim druge da su otišli...da ih nema nikad uz mene... Pih! Često se ponašam ko neki duhovni hipohondar...željna pažnje i sažaljenja...al ne! To je krivo! Recite ne!!
Sama sam projektirala svoj idejni svijet, a onda sam ga srušila i bacila u koš...kao pisac kad svoje neuspjele pokušaje baca u smeće. Al ni jedan pokušaj nije propao ili neuspio...stvar je samo u tome što se često primim svih onih lakših varijanti odbacujući uopće pojam o tome što tražim i trebam u svom životu... Bitno je da nije teško doći do kraja puta...e sad, što se zapravo nalazi na kraju puta koji smo izabrali...po nama, još je prerano za razmišljanje o tome.
Al nikako nije prerano...dapače čak nam je i "žmehke" kasno... Anđeli su za mene bili ti koji navijaju budilicu na mom satu života i podsjećaju me da kraj uopće nije tako daleko kak ja mislim. I da bi me to moglo iznenaditi. Jedan je čovjek rekao: "Onaj čovjek koji svoj život živi potpuno i ispunjeno, on se ne boji umrijeti u bilokojem trenutku svoga života." Ne znam...može se o tome strašno diskutirati, al... ne postoji spremnost za smrt i ne postoji ispunjen život... Oni koji tvrde da ga žive potpuno, žive bez boga, a oni koji misle da su spremni da umru, oni nisu upoznali Isusa. On je bio spreman...on je bio potpuno predan i njegov život potpuno ispunjen. U trenutku njegove najveće slabosti očitovala se njegova najveća snaga... A tko ga je tješio u Getsemanskom vrtu? Anđeo Gospodnji... I tog anđela imam i ja...bar sam u to do nedavno bila uvjerena... da imam onog anđela koji pomaže u najvećim mukama...u najvećim bolima...najvećim očajavanjima. No, život mi ovih dana pokazuje drugu stranu svog lica...i taj je obraz crn...pun patnje...boli...suza... A pomoći od nikuda nema. Osjećam se ostavljena, napuštena...Gdje je moj anđeo čuvar? Gdje je moja utjeha...moja ljubav...moja nada za bolje sutra? Nema je... Nema krila koja bi me štitila...nema ruku što bi mi suze brisale...što bi mi uzdigle glavu da ne gledam u ponor...usta što bi mi šapnule riječi utjehe...nema... I kako da sad vjerujem u njih? Pitam se koja im je uloga dana ako ne ta da me od zla čuvaju...možda bi mi bilo još gore da se ne trude oko mene...pih! Pitanje je strašno... Al znate...ti posljednji traci vjere u anđele samo mi izmame suze na oči...i onda se srce olakša i duša pročisti... Tako je bolje, a možda tako i treba funkcionirati...Nemamo ni približnu ideju kako svijet funkcionira...pa čak ni onaj svijet kojeg smo si sami stvorili u svojoj glavi... Možda je vrijeme da potragu za tim odgovorima i vođenje tog aspekta mog života prepustim onima koji znaju što rade...=) Možda tada nakon toliko vremena bude sve bolje... Vjerujem da bude...