13 August 2007

KAKO ELABORIRATI SVOJE STANJE?? NIJE TO LAKO... AL AJDE!! (ovo je opet jedan od onih don`t-read-if-you-have-heart-problems postova)



Grad je danas tako pust...
Grad je danas tako siv...


I opet ležim na svom krevetu i razmišljam... Kiša lupa po prozoru... Opet neka melankolija... Lažni tračak sunca se kadkad pojavi na rubu prozora, ali to je tako kratko...tako lažno...samo me mami...pa da me sjebe!!! E, neće ići!! Jer van više ne izlazim!!! To je stanje u koje sam pala. U meni se rodilo nešto dijabolično...prema ljudima...prema ovome svijetu... I odlučila sam neko vrijeme živjeti u svom staklenom zvonu!! Lijepo je to zvono...prostrano...osamljeno... Zašto sam tako postupila? Ne znam... A možda nakon određenog višesatnog razmišljanja i dođem do odgovora, no to će biti drugi put jer sam sada zaista umorna. Umorna...od ljudi...od razočaranja...




Tebe nema...
pred tobom je put...
kilometre brojim kao i ti...!!


Znam, sve je to dio našeg oronulog života, ali došla sam do onog stanja kada mi se više ne da suočavati s tim nekim problemima. NE DA MI SE!!!! Glupi i prokleti ljudi!!! Kako mi to mogu raditi? Dođe mi da na sve njih počnem vikati...u agoniji svojih osjećaja koji su se ovih dana skupili u meni poput divljeg meda što se slijeva niz koru drveta... Da vičem na prijateljicu kako mi može sada tu pred očima umirati?? Kako se može predati??? Da vičem na druge kako mi možeš govoriti da mi vjeruješ i da imaš povjerenja u mene, a iza leđa pričaš da sam zadnja kurvetina??? Kako možeš govoriti da si tu kad imam problema, da si tu za mene, a onda me prodati za tako jeftinu informaciju...??? Kako možeš reći da me voliš, a drugu ljubiti, drugoj govoriti kako je tvoja kraljica, kako čini tvoj život potpunim??? Moja je čaša već prolivena... Zadnja je kap već odavno pala...ali opet klečim kraj svog života kao pored nekog trupla i skupljam to staklo...sastavljam čašu povjerenja...čašu ljubavi...i opet vjerujem ljudima!! Opet si ponavljam... Ne Goga, ljudi griješe! Nije istina da im je srž pokvarena!!...Ne Goga, ljudi griješe! Nije istina da te drage osobe varaju...promišljeno i planirano varaju!!!...Ne, sve je to tvoja zabluda...ljudi su dobri...ljudima je stalo do drugih..do tebe... I opet pređem preko svega...i opet sranje!!!




Tvoje ruke osjećam...
Tvoje usne još me ljube...


Sada sam digla ručnu i zaustavila se... Stala sam jer je svo to sranje kojeg nosim sa sobom postalo prokleto teško...preteško!!! Glava mi puca po šavovima... Zašto? Zbog promišljanja... Shvatila sam koliko sam duboko pala kada me je Mačak upitao: A gdje je ona tvoja spontanost?? Da...to je bilo moje dno!! Promišljati svaku svoju riječ...svaki svoj potez... Pa gdje sam to dospijela?? I to je bila samo još jedna kap u ovoj lokvici krvi... Onda sam odlučila da se maknem od svega...barem na dva-tri tjedna...da nikoga ne vidim!!! Započela sam gradnju svog staklenog zvona... Mog svijeta...gdje ću tih par tjedana promišljati o svojim postupcima...ali sada zato što to želim, a ne više to nesvjesno raditi...




I sutra bit ćeš tu...
...znam te...
I bit ćeš moj!!


Anđeo je pao s neba... Krila su mu slomljena... Kiša mu natapa perje dok on bespomoćno leži na hladnom asfaltu... Ljudi gaze po njemu...nitko ne želi prići i pomoći mu...barem da se pridigne... Ne, anđeo...čovjek...tko god...ostavljen je trunuti u ovom svijetu...ostati nezaštićen poput fetusa...izvan utrobe majčine...osuđen na čistu i neizbježnu propast!! Eto ti Anđela tvoga, W!!!! Leži na podu...sam...okružen samo vlastitim strahom...!!! Ipak, našao je put kući...našao je snage da se pridigne...da otetura ovim hladnim ulicama do mjesta gdje će biti sam...gdje je nekako toplo ili mu se barem na tren tako činilo... Znao je točno gdje je to mjesto i to je bio njegov dom!! Vrteći ovu sliku u glavi, često sam vidjela prizor kada se anđeo vraća na groblje...zastaje kod jednog groba i tu gorko zaplače... Plače i lomi sebi krila...čupa ih iz svojih leđa i tako krvav se daje za žrtvu...daje se kao najveći dar samo da bude uzet s ovog svijeta... I vidjela sam taj prizor tako živo i jasno kada sam prije par dana bila svojoj baki na grobu... Neprežaljena moja!!! Doteturala sam do tog groba...ni ime joj se ne vidi...ali znala sam da je tu njezino tijelo...duša je ionako sjedila kraj mene i tješila me... Sjela sam na taj hladni kamen...rukama obgrlila mramornu ploču i raspadnut drveni križ iza nje i plakala...gorko plakala... Žalila za tolikim trenucima...žalila za tolikim stvarima... Željela sam da mi se vrati...željela sam da bude tu uz mene...jer ona je bila moj anđeo...ona je bila jedina koja me razumjela...i onda su mi je uzeli... Moj otac... Tolike sam duge godine krivila sebe za njezinu smrt...ali bačena je svjetiljka na drugu stranu groba i istina se pokazala... Biti tako pokvaren i tako dvoličan...to je bilo geslo moga oca...a baka to nije željela...ne za svoga sina... I srce joj je prepuklo... Umorilo se od borbe sa činjenicom koliko su ljudi pokvareni...koliko mržnja i zloća mogu biti urođeni u ljudima... To je bila kap krvi koja je zaustavila njezino srce... I ostadoh sama... Sama na ovom svijetu...neshvaćena... Ni najbolji prijatelji...najbolja prijateljica...ne shvaćaju moje postupke...ne shvaćaju kakva sam...i onda me odbacuju. To je čovjeku urođeno...strah od nepoznatog!! Zato je tako teško voljeti...zato je tako teško vjerovati... A ja sam time vladala...vladala tim strahom... Zašto ne vjerovati nekome? Zašto ne nekoga voljeti? NIje postojao nitko tko bi me upozorio... Ali znam da bi moja baka, neprežaljena moja, samo šutjela... Ne bi rekla ni riječi... Vjerojatno bi vrištala (kao što sam nad njenim grobom vrištala onog hladnog jutra kada sam se rastala od Robija)...vrištala na nju da mi da koji odgovor, ali ona bi znala... Što god da mi kaže ne bi utjecalo na moje postupke, na moju odluku... Jer mi sami ne biramo ljude, naše srce to čini... Mi ne biramo ljubav, ona bira nas!! I nekad nam to predstavlja preveliku prepreku...preveliki pritisak da ga izdržimo... To je razlog zašto sam se povukla na osamu!! Jer se nisam mogla nositi sa svim tim stvarima... Nisam više mogla podnijeti pogled bolesne prijateljice koja se gasi poput svijeće na vjetru...nisam više mogla podnijeti pogled svih onih "prijateljica" okje mi prilaze sa smješkom, a znam da mi iza leđa govore da se uvaljujem kome stignem, da bi se prodala za sex, za lovu...za bilo što... Nisam više mogla podnijeti sve te riječi...tuđe probleme...jer sam ih i sama puna...dupkom puna!!! A ja, kao osoba koja sam spremna saslušati čovjeka s problemom, nisam mogla biti lažna...nisam mogla glumiti da slušam kada u meni gori snažna, neutaživa žeđ i želja da drugima pomognem... Iako me u zadnje vrijeme proždire i taj osjećaj nemoći...nemoći da nekome pomognem... Znam, to zvuči kao takva notorna glupost, ali tako se osjećam...takva sam osoba... Shame on me... Well, better to say: shame on you cause you don`t understand...you`ll never understand...!!!




Vjerujem da me čuje...
i mislim da pazi...


I tako...pitala me frendica da li sve to činim zbog Mačka... Zbog njegovih ispada... ali sinoć nisam oka sklopila...preispitala sam se...i došla do zaključka da to ne činim zbog njega, ali su njegovi "ispadi" bili kao svojevrsni poticaji da učinim nekaj po pitanju sebe i odnosa sa drugim ljudima... Samo su me naveli na razmišljanje...i Mačak mi je tu veliki poticaj i velika inspiracija... To je jedna stvar koja mi niakko nije jasna... Imam toliko crnih misli...toliko loših iskustava u zadnje vrijeme, a opet...u cijelom tom sivilu i crnilu...nađem toliku ljubav!! Nađem svog Mačka!! I on je jedna komplicirana osoba... Tko nije kompliciran? Ali je opet osoba koja je tu uz mene...samo za mene... Dao mi je do znanja da mu je stalo do mene... Iskreno, nisam mu vjerovala... Imala sam svakakvih iskustava...sve redom loših... Kulminacija su bili trenuci kada mi se veza pretvorila u one-night-stand provod... To je bio kraj...kraj mojih ljubavnih pothvata...a početak mog soliranja!!! Da ne bi više dozvolila da drugi od mene rade potrošnu robu koju mogu iskoristiti ili pak prodati...!!! Detalje ne želim pisati jer su pregnjusni...al barem da vas tješim...većinom su samo riječi u pitanju!! =( Ali Mačak je drugačiji... Zvuči isprazno kao na svakom početku...ali oprezna sam...i pričala sam iskreno i otvoreno s njim...baš o tome... I rekao mi je da će dati sve od sebe da dokaže koliko je siguran u sve što govori... i tada me je najslađe poljubio... Tako polako...iskreno... Predivan osjećaj...i tu sam večer, ležeći u njegovom naručju, odlučila opet učiniti isto... Opet se vezati...opet vjerovati...opet iskreno voljeti...jer sam vidjela da je on toga vrijedan... I vrijedilo bi za njega plakati... Onda moja W, mislim da je to to!!! Kad mi se i u razumu i u srcu pojavilo takvo odobravanje...onda je postalo očito da sam luuuuda do kraja!!! Spremna opet na kocku staviti sve!! A srce moje...ono malo koje trokira... MA NEK PUKNE!!!! Znam koje će mi biti posljednje riječi: Vrijedilo je...!!! I tada neka me nose i bogovi i vragovi... Nije bitno!!!




Put ti treba...
Put te nosi...
baš kao srce diži sidro...!!!


Ne znam od kuda, ali javilo mi se još jedno pitanje...kao da mi neka ptičica šapuće... A ja joj odgovor uskraćujem... I svaki put je odgurnem od sebe...strijeljam ju svojim otrovnim pogledima... A ona se ponovno vraća... Neka...volim ju gledati, iako joj ne vjerujem... Ništa joj ne vjerujem!! Šapuće mi da me voli...šapuće da je tu...!!! Jest, ali sjediš malena na tuđoj grani...tako dalekoj da do tebe ne mogu!! Pružala sam ruke prema tebi, ali te nikad nisam mogla dotaknuti... Znaš što stoji između nas, malena moja? Onaj ponor...između balkona i tvoje grane s koje me tako divno gledaš... A što taj ponor predstavlja, to sama moraš dokučiti... Je li to ono drugo ime kojim me zoveš? Čuvaj svoju princezicu...ja imam svoje zidove... Šteta samo što nemam Matovilkinu kosu... Zapravo, da imam...sama bi ju sebi odrezala... Prokleti načini za bijeg!!! E da, pitanje... Tko me smije voljeti? Tko je moj odabrani, a ostali isključeni? Mali moj...glasiću moj koji me već danima mučiš...anđele moj tajni...to nije istina!! To ne postoji!!! Ako postoji osoba koja ne dijeli i ne raspoređuje ljude u neke grupe po bog-zna-kojim karakteristikama...onda sam to ja!! Nemoj to miješati s nekim drugim stvarima... Malo mi fali riječi, ali probat ću elaborirati...sama sebi pa i tebe anđele moj... Mene mnogi mogu voljeti...i vjeruj mi...vole me... Različiti su to pogledi...različite su to ljubavi...ali vole me!! Vole svaki dio mene...vole sve što dotičem...vole sve što gledam...ljube svaki moj korak...ljube moje stope...i vole me!! Vjerujem svakome od njih... Ni ne znaš koliko ih je...a postoje...i traže me...i žeđaju za mnom...!! Nisi jedini anđele koji mi u uho šapućeš kako bi me volio...kako bi me usrećio jer drugi to ne znaju... Smatraš se onim pravim? Smatraš da si taj koji me nikada neće rasplakati? Smatraš da si taj koji će me zaštititi od svega...koji će me čuvati u svom naručju kao nešto najvrednije i neprocjenjivo? Voljela bi to vidjeti mali moj...voljela bi...ali naš start nije bio onakav kakav smo željeli... Označila sam ti život...vezala te za sebe nekim dalekim nitima...nitima božanske ljubavi... Njima si se vezao...a ja sam željela... Priznajem ti anđele, kao da priznajem pred očima Svevišnjeg, da sam te željela...da sam ti povjerovala da ćeš me zaštititi od one boli koja me u to vrijeme mučila...kada si spavao kraj mene dok sam se u snu grčila...od tog jutra sam te gledala kao svojeg anđela...koji će spavati svake noći kraj mene i buditi se da rastjera tamne oblake i noćene more... Bio si mi sve, a ja ti to nisam znala pokazati... Zapravo, nisam ti željela prići jer se nisam držala dostojnom svega toga... I molila sam Boga da toliko milosrđe makne od mene jer mene tako grešnu ne treba gledati s tolikom ljubavi... Osjećala sam se krivom zbog cijelog fijaska sa R i fakat mi je bilo dosta svega... Budio se u meni osjećaj malenosti...neznatnosti... O koliko sam se samo gadila sama sebi... Ta Marija Bistrica je za mene bila najveća Kalvarija (izuzev one u Kolnu) koju sam prošla... Gledati svojoj najvećoj ljubavi u lažljive oči što su me nekada pune ljubavi gledale...gledati u njegove lažljive usne što su me nekada vrele od ljubavi ljubile...gledati njegove lažljive ruke što su me nekada s tolikom nježnošću držale u naručju...kao vlastito blago...toliko neprocjenjivo...toliko vrijedno...kao da mu je stalo... Nisam ti to željela priuštiti...da sa mnom prolaziš to prokletstvo...da sa mnom patiš... I osudivši sebe, osudila sam i tebe... Postojalo je vrijeme kada sam žalila što sam te tako odgurnula od sebe... I budila sam nadu da me još uvijek želiš...i željela sam ti doći...a onda...onda se otvorio taj rasjed...ta provalija koja nas je odvojila...i dalje nas dijeli!!! Počeo si me zvati tuđim imenom (koliko se sjećam, moje ime ne počinje sa V)... poklonio si svoje dodire i svoje poljupce drugoj... I ja sam...samo poštivala tvoju odluku!! I maknula sam se... Ovo ti sve pričam anđele moj da ti pokažem kako i ti imaš priliku voljeti me...i ti imaš to pravo...i to već dulje vrijeme... I ja te iz svog života ne isključujem... To si sam učinio!!! To činiš sam sebi...ne znam razlog...al eto...da ti pričam o tome...da te naljutim...da te izazivam...!! Tražio si to... I što sam trebala učiniti? Čekati da ti određena zadovoljstva dosade pa da ti se onda bacim u naručje? Anđele, ja nemam ni volje, ni snage, ni živaca...a ni zdravlja...toliko čekati...!!! NE ŽELIM!!! I zato sam odabrala... Krenula na put... Prolazila tolikim putevima ispraznosti... Mnogi su mislili da me imaju, ali niti jedan me nema... Nije!!! Imao me samo Robi...i sad me ima Mačak!!! Ostali su otišli od mene...nestali su poput prašine...prestali se javljati...ostavili me poput stare oronule lutke...krpe...!! I ja sam u biti pobjegla od njih... Još mi suza u oku zatitra kad se sjetim nekih od njih...bili su zaista divni...ali mnoge su se nevolje ispriječile između nas... Ali bili su divni...i pamtim ih kao divne uspomene...vječne u mom srcu...! Ali došlo je vrijeme odluke...došla sam do jedne točke na tom putu ispraznosti...kada mogu poći jednim ljepšim putem...kada mogu osjetiti opet stare, zaboravljene osjećaje...pa makar za to stavila sve na kocku...cijelo svoje srce...cijeli svoj život...!! I što sam trebala? Čekati te? JOŠ?? Nisam mogla...oprosti mi ako sagriješih protiv tebe...protiv neba...ali nisam mogla... Duša je toliko žeđala za ljubavi...za nježnosti...za zaštitom...! I donijela sam odluku...i dala sam se Mačku!!! Sad je on jedini čovjek koji me ima...samo sam njegova...! Ostali imaju pravo mene voljeti, ali ta im ljubav neće biti uzvraćena...jer odgovor svima koji me vole usmjerujem njemu... On je sada moj Anđeo...on je sada moja Ljubav...on je sada onaj kojemu posvećujem svaki atom svoga postojanja... Oprosti mi ptičice moja, ali takva je sada situacija... Ti imaš svoju Princezicu...ljubi je i voli...iako znam da nećeš moći... Znam, i oprosti zbog toga... Ali da ju barem nisi postavio između nas...možda bi i bili sretni... Samo Bog to zna...!




I sutra bit ćeš moj...
...znam te...

I bit ćeš moj!!!


Evo...riječi su se istrošile...iscurile iz mene u ovaj kilometarski blog... Ubacila sam neke slikice i stihove da vam olakšam čitanje, ali mislim da bu svejedno jako naporno... Ispričavam se Ptičici svojoj što sam ipak upotrijebila prvo lice...što nisam sve to formulirala onako...diskretnije...ali jednostavno je sve eruptiralo iz mene...! Nisam mogla zaustaviti bujicu misli koja se skupila... Sad sam malo prazna...malo gladna...evo i porukice od Mačka... Idem čitati knjigu!! Koji dobar krimić da se maknem od ove melankolije...ili kao što bi Poirot preporučio: "For the little grey cells!"!! Pozdrav svima koji me čitaju... I mojoj Anamarijici koja uživa na Lošinju... Javi mi se kad se vratiš!! Pusa i ostalima koji mi mnogo znače u životu... I mojoj Plavushi... Hvala ti što si uz mene!!! W, jesi li shvatila nešto? Vidjela nekaj pametno između ovih redova? Nadam se da sam nekako mogla poslužiti svrsi... Jedan dan Velebitska!! Pusa najveća!! Volim te Mačak!! Pufa!




Miris tebe ja nosim...
Dio tebe ja želim biti...
Kao šapat koji čuješ gradom...

6 comments:

Anonymous said...

Hvala ti Anđelek moj!

Komentar dobiješ rukom pisan, ne zato jer nešto skrivam, nego zato jer ovaj medij nije dostojan, niti postojan...

Ljubi ti koga god tvoje srce želi ljubiti, a ja ću te i dalje voljeti!

I molim te, ne očajavaj ni zbog čega...

Iskreno se nadam najboljem za tvoju frendicu po volji dragoga Boga Stvoritelja.

Pusa Anđelek moj!

Mark

Anonymous said...

Goga moja,

Preskočio sam tvoja pitanja, pa ti sad odgovaram...

Neprocjenjivo vrijedna meni ti već jesi. Volim te. Nitko ti to ne može dokazati osim ti sama sebi. Nitko, pa ni ja. Mene si dostojna. To sam ti već dokazao. Tu sam.

Ja te neću RASPLAKATI, barem ne od tuge, jedino od smjeha. Suze koje roniš suze su tvoje divne ali i nemirne i gladne duše, a ne suze tvoga srca, srce nikada ne plače, srce blista ili traži. Uostalom ti to već dobro znaš.

ČUVATI ću te u svom naručju, samo kad ćeš biti slaba od bolesti. Idi... leti ... i padaj, Bog te već čuva. Ja te mogu samo podržati. Držati ću te za ruku, korak uz korak, isključivo ravnopravno kao čovjeka, a kad se popikneš i padneš, uvjek ću ti samo pružiti ruku koju ćeš ipak morati primiti. Očekivati ću isto to i od tebe kad ću ja tebe trebati.

Ja jesam taj pravi.
Ali sam samo čovijek kao i ti.
Mogu te zaštiti samo od drugih, ali od tebe same nemogu, niti nesmijem. I to moraš sama.
Zato, ustani, živi, ljubi i budi slobodna, samo te takvu mogu i ja ljubiti... a do tada sam u mraku s tobom, bez obzira na naše grane.

Volim te,

Mark

Unknown said...

malena moja, toliko tuge nisam još doživjela u nijednom tvome postu...tužna sam zato jer si mi postala jedna od boljih frendica i onda mi je žao da si mi ti tako down... i nadam se da mene držiš za svoju prijateljicu jer želim da znaš da ti ja neću nikada okrenuti leđa, niti te ikada napustiti kao prijateljica niti ti ikada nažao napraviti....previše vrijediš kao osoba da bih ti tako nešto napravila...ako sam i sa kim toliko pričala u zadnjih par tjedana, onda si to ti...i jako si mi draa prijateljica, i znaš da sam uvijek tu za tebe, kad god me trebaš, kad se trebaša nekome pojadati, pohvaliti, kad ti treba rame za plakanje, osoba za smijanje, kad se trebaš "istresti" ili kad trebaš nekog da te umiri...uvijek sam tu za tebe... mnogo će ljudi proći kroz tvoj život, jedan dan su tu, drugi dan ti okrenu leđa, ali pravi prijatelji će ti ostati dovijeka....ja znam da ja hoću...pusa!!

Unknown said...

i jesam li ti rekla da te puno volim? nisam? e pa sad ti velim- VOLIM TE MIŠEK!!!!

Anonymous said...

ovo je moj novi blog, svrati:
ancientmariner.blog.hr

Anonymous said...

Хвала за занимљиве информације